Umjetnici na crnogorski način

U svemu smo jedinstveni i lideri u regionu. Takva nam je i intelektualna elita, umjetnici pogotovu. Čast izuzecima.

Volim da posjećujem kulturne manifestacije, bar neke, jer mi fali kulture. Lične. Ne volim vrelinu, asfalta posebno, što me sprečava da u ljetnjim mjesecima, kada je takvih manifestacija najviše, budem baš na svakoj. I održim koncetraciju.

Skoro sam bio na nekoj filmskoj manifestaciji – zaboravio sam joj ime. Na svečanom otvaranju, ono kada je tu obavezni koktel, kamere, fotoreporteri, novinari i poneki ministar – tada je tu skoro sva crnogorska umjetnička elita. To važi samo za prvi dan, već drugog obično nema nikog, osim pravih ljubitelja kulture i filma, a takvih je malo. Mirišljava i Cakum-Pakum sređena koktel-elita sa svečanih otvaranja, odiše osjećajem važnosti, izuzetnosti, intelektualnosti, koja se najviše ogleda u specifičnom načinu oblačenja, pirsinzima kod mlađih, ili u frizurama. Gledaće Bergmanov film, najčešće na silu, ali to je manje bitno. Bitnije je  vidjeti sponzore i ko je finansijer svih njihovih projekata. Kada to vidite, postaje vam jasno zašto je kritička misao naših umjetnika takva kakva je. To jest, zašto su umjetnici produžena ruka ovakve vlasti i sistema. Čast ministru kulture Bogdanoviću, Banu Popoviću koji glumi u svakoj našoj pozorišnoj predstavi, Željku Sošiću direktoru CNP-a, Mimi Karadžiću koji biserima (Bojane) promoviše naš turizam, Janku Ljumoviću bivšem direktoru CNP-a, koji je i bivši bloger na ovom portalu, a koji je prekinuo da mi se javlja (i da bloguje) onog trenutka kada je postao direktor CNP-a, kasnije i ministar kulture.

Toj  našoj umjetničkoj eliti, sloboda je svaka druga riječ: u govorima, uvodnim izlaganjima, na otvaranju kulturnih događanja. Obavezno u obraćanjima ubace nekoliko stranih riječi, pozovu se na misli poznatih umjetnika ili filozofa, koje su, jelte, pročitali i stalno čitaju. Ginu za slobodom, skoro kao vlast za državom. Onako kako je Blagota Eraković svojevremeno ginuo za Dubrovnik. Onda, kada je oštro i patriotski otpisao apelu svojih kolega, pozorišnih umjetnika iz Hrvatske, da se Dubrovnik ne razara i ruši. Blagota je blago za našu pozorišnu umjetnost i kritičku misao. Nešto kao što je to Žarko Radulović za turizam i hotelijerstvo.

Svi naši umjetnici su obavezno i patriote, nikad izdajnici.

Povede me prije dvije-tri noći jedan prijatelj na koncert Kic pop hora. Pošto je hor – kic(č), koncert je normalno bio u KIC-u. Sala dupke puna. Bio sam oduševljen. Scenografijom i efektima, neubičajnim za naše prilike. I sponzorima. Sve je odisalo blistavom raskoši. I dirigent je bio raskošan, kao da je sa Pink televizije. Ako je to bio dirigent, a mislim da jeste.

Sinoć, mrzovoljan od vrelog sjevernog vjetra i vrućine, spustih se ispod kuće, u Banju koja se sada zove Karver(http://www.pcnen.com/portal/2009/04/22/podgorica-nekad-i-sad/), da čujem Borisa Dežulovića. I popijem kafu.

Kafe nema, šanker je sam i pravi koktele te ne može praviti kafu – reče mi konobar, koji bješe takođe sam na desetak stolova. Naručih pivo, za koje trebam da imam sitno i koje odmah moram da platim. Valjda da ne pobjegnem –  sa kulturne manifestacije.

Ubrzo dođe ministar Bogdanović, koji se izljubi sa kim treba i čija bi zadnja. Na otvaranju festivala „Odakle zovem“, koji se, normalno, održava pod geslom „Događaj slobode“. Bogdanović je pravi čovjek za promovisanje kulturnih, umjetničkih i svih drugih sloboda. Zato mi samo što ne pucamo – od slobode. Doznadoh iz Varjinih uvodnih riječi da je Banja, tj. Karver, oplemenjen, centar kulturnih dešavanja, mjesto koje je uređeno, sređeno, okuplja i sakuplja…

Iako mi je tačno ispod kuće, to nijesam znao. Da jesam, tu bih pio makar predvečernju kafu. Zbog kafe, ali i da se kulturno upristojim. Jer sve mi je džaba. Divljak ostaje divljak. Umalo sam počeo da zviždim kada mi je Bogdanović pričao o kulturi i slobodi, uz nezaobilaznog Nikolaidisa. Da se to desilo, kulturno-umjetnička elita bi se sa prezrenjem i gnušanjem okrenula prema meni, a oni koji me poznaju okrenuli bi glavu na drugu stranu da me „ne vide“.

Poslije prvog kruga razgovora, u kojem je Dežulović – zbog kojeg sam došao – najmanje pričao, pođoh da odslušam i odgledam Barcelona Gipsy Balkan orchestra, dok su mi u ušima odzvanjali moćni sponzori, posebno Verica Maraš, direktorica Plantaža. Koja je pravi umjetnički mecena. Svaku kulturnu manifestaciju naših prepoznatih, kritičkih nastrojenih umjetnika, sponzorišu Plantaže i Verica. Uz Bogdanovićevo ministarstvo. Koga bi, ipak, po mom mišljenju,  u novom mandatu trebao zamjeniti čuveni književnik i  patriota Mijo Popović.  Popović bi, rezonujem, trebao biti ujedno i ministar sporta u budućem  objedinjenom ministarstvu.  Takav je to kapacitet, umjetnik i sportista, ali i nepokolebljiv kritičar stvarnosti i društva, što je osnovna odlika skoro svih naših umjetnika.

U okviru “Događaja slobode”, u petak će gostovati i Abdulah Sidran. Poći ću i njega da čujem, doznam u kojoj je fazi film, koji se po njegovom, prije par godina otkupljenom, scenariju snima u Crnoj nam Gori.

Ne znate za to? Tako vam je to kada nijeste i ne slušate naš najbolji radio i najboljeg novinara. Sidranu je prije nekoliko godina Ministarstvo kulture otkupilo (ili je trebalo da otkupi) scenario za film, koji će se snimati u Crnoj Gori, a kako je Sidran jedan od najboljih scenarista bivše Jugoslavije, to će biti izvanredna kulturna i svaka druga promocija Crne Gore…

Ako film nekim slučajem još nije počeo da se snima, preporučujem Željka Sošića za režisera. Za koscenaristu obavezno Darka Šukovića. Film bez patriotskog naboja, malo Božićnog ili nekog sličnog ustanka, ne bi bio neki film vrijedan pažnje, siguran sam u to.

Nezvanično sam čuo (ne držite me za riječ), da će na zatvaranju festivala gost biti naš ambasador kulture Žerar Depardje. Francuz otvorio festival, Francuz zatvorio. Nijeste valjda zaboravili da nam je Žerer Depardje ambasador kulture? Depardje već godinama promoviše svugdje po svijetu našu umjetnost i kulturu. Ako dođe, od Banje do “Četvrte” i “Mlina”, sve će biti puno naših kulturnih i javnih radnika, sponzora i sponzoruša.

Helikopter sa njim može sletjeti na most koji je potpuno prekrio Banju. Mjesto našeg prepoznatljivog istorijskog nasljeđa – kako reče Varja.

Objavio/la na 13:19. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

1 komentar za “Umjetnici na crnogorski način”

  1. Uvijek mi je bilo zanimljivo kako takvi umjetnici “spretno” nađu sponzore. Kad su Službenici Skupštine organizovali hor za koji su kao korepetitora angažovali Vjeru Nikolić, nije se moglo naći sredstava da se njen angažman plati, iako je hor volontirao skoro pola godine i o ličnom trošku službenika učestvovao na nekoliko koncerata veoma uspješno, doduše sa skromnom efektima. Osim što se nije imalo sluha za takav jedan projekat, uspjelo se i uvrijediti gospođu Nikolić, pa samim tim i organizatore, predloženim ugovorom…A lijepo je Sead Sadiković napravio emisiju o skupštinskom horu Tollite portas.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2019 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-