Gore crne i ostali čuvari identiteta

Zapitamo li se nekad šta čini suštinu onoga što zovemo svojim i kako znamo da pripada baš nama? Jezik, možda jedini sistem koji uspjeva da u korak prati razvoj društva, istovremeno se prilagođavajući i odupirući tempu koji diktira vrijeme, je blago o čijoj vrijednosti često ne mislimo. Kao i sva blaga, jezik obitava u svojoj škrinji satkanoj od slojeva istorije i kulturnog nasljeđa naroda, koja nam je ostavljena u amanet. Ali naša jezička škrinja nije nepresušni izvor identiteta. Ako je samo otvaramo po potrebi, a potrebna nam je uvjek, pri tom samo uzimajući iz nje i nikad joj ne uzvraćajući, vrlo brzo će nam se ukazati njeno dno. Želim da vjerujem da mu nijesmo blizu.

*   *   *

Islandski jezik vjerovatno nije najkorisniji jezik na svijetu jer ga govori tek nešto preko 350 000 ljudi, ali nije poenta u tome. Iako sličan danskom i norveškom, ovaj jezik je zapravo jedinstven i nije se mnogo promijenio u proteklih 800 godina. To znači da svi koji vladaju njime jednostavno mogu razumjeti sage i srednjevjekovna djela iz 13. vijeka pisana ovim jezikom.

Trideset dva znaka islandskog alfabeta, u kom ne postoje C, Q i W i koriste se samo u riječima ili vlastitim imenima stranog porijekla, što je slučaj i sa Z koje od 1973. nije dio zvaničnog alfabeta, kao ni četiri padeža i nama neobičan način akcentovanja riječi zapravo nijesu differentia specifica islandskog jezika. Izolovanost ostrva je na jednoj strani doprinijela očuvanju jezika od spoljnih uticaja, dok je na drugoj islandska istrajnost u borbi za različitost koja je i dalje u sukobu sa izazovima današnjice. No, o predaji nema govora.

 

Građanka Zemlje crnih planina

 

Sastavljanje novih riječi i prevođenje stranih su načini koji provjereno imaju efekta. Uzmimo kao primjer ime vulkana čija je erupcija 2010. izazvala kolaps avio saobraćaja – Eyjafjallajökull (Ejafjatlajokutl). Ova riječ je zapravo sastavljena od tri različite riječi: eyja (ostrvo), fjall (planina) i jökull (glečer) koje doslovno prevedene ukazuju na porijeklo vulkanske planine koja je prije povlačenja nivoa okeana bila ostrvo.

Riječ kompjuter na islandskom ne postoji u ovom obliku, već kao, vjerovali ili ne, tölva. Korijen riječi čine völva (gatara) i slovo T iz riječi tala (broj). Sličan je slučaj i sa televizijom, sjónvarp –  sjón (vid) i varp (projekcija).

A šta radite kada ne znate ime vlastite države? Ako mislite da se tako nešto ne može desiti, moram vam reći da nijeste u pravu jer je na Islandu sve moguće. Ukoliko odlučite da recimo otvorite račun u banci jedno od pitanja je ime zemlje čiji ste državljanin. Ništa neobično. Kako nijesu velike šanse da govorite islandski, razgovor će se odvijati na nekom drugom jeziku, možda engleskom. U mom slučaju odgovor je bio Montenegro. Poslije par minuta čekanja službenica u banci me je pitala da li postoji još neko ime za zemlju koju sam navela. „Crna Gora“, rekoh misleći da je u njihovom sistemu zavedena prema originalnom imenu. Pošto sam  spelovala Crnu Goru i pobjednički se osmjehnula očekujuči da sam završila sa formalnostima, gospođa iz banke me upita: „Jeste li sigurni da se Vaša zemlja tako zove?“

Gledam je i čini mi se da sam otvorila usta i prestala da dišem. Uzimam pasoš da vidim da nijesam pogriješila.

„Jesam, sigurna sam“ – kažem joj. „A da probate možda sa Jugoslavija?“ Ništa se ne dešava. Službenica zove kolege i razgovaraju gledajući u moj formular narednih par minuta. Gledam ih, vjerovatno samo otvorenih usta, jer sam u međuvremenu ponovo počela disati. Okreću se prema meni i gospođa kaže: „Znate o čemu se radi, mi Vašu zemlju zovemo malo drugačije – Svartfjallaland (Svjartfjatlaland).“

Tako da da, za sve Islanđane ja sam iz Svartfjallaland-a: svartur (crno),  fjall (planina), land (zemlja). I nije loše kad imate novo ime države kojim, kao ja, pri svakom upoznavanju ublažavate činjenicu koliko slabo vladate islandskim jezikom.

 

Formalnost, šta to bješe?

 

Kada je riječ o vlastitim imenima postoji zakon kojim su propisana dozvoljena imena na Islandu. To znači da roditelji imaju pravo da biraju između preko 1800 imena za djevojčice i 1700 za dječake. Ukoliko ipak žele da djetetu daju ime koje nije na spisku u obavezi su da se obrate zahtjevom Islandskom odboru za imena koji odlučuje da li će zahtjev biti prihvaćen ili će roditelji morati da odaberu drugo ime.

Prezimena odstupaju od uobičajenog principa prenošenja porodičnog imena. Naime, prezime doslovno ukazuje da je osoba nečiji sin (son) ili ćerka (dôttir). Na primjer, ukoliko je ime oca Sigurður, sin će se prezivati Sigurðarson, a ćerka Sigurðardóttir. Isto je i u slučaju da dijete nosi prezime prema majčinom imenu.

Dio kulture je i oslovljavanje imenom o ma koliko formalnom događaju da je riječ, tako da predsjedniku države nije prikladno obratiti se sa gospodine Jóhannesson, već imenom, Guðni.

Objavio/la na 17:24. Objavljeno u Blog. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

1 komentar za “Gore crne i ostali čuvari identiteta”

  1. Duško Vuković

    Tako mi je drago što te nagovorih da bloguješ. Preporučio sam danas kolegi Vladanu Mićunoviću da čita tvoje blogove, a on me podsjeti na to da je Island prvi priznao Crnu Goru i da je tadašnji ministar spoljnih poslova Islanda, koji će tih dana postati premijer, dao izjavu za Vijesti tim povodom. Kolega Mihailo Jovović je našao broj telefona ministrovog kabineta i zvao, a sekretarica mu je rekla da je ministar na sastanku, ali da će mu se javiti kroz pola sata. Tako je i bilo!
    I još nešto, TVCG je ovih dana emitovala odličan islandski film ‘Ovnovi’

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

© 2000 - 2018 PCNEN. All Rights Reserved. Log in

-