Sama protiv STRAHA

Razgovarao: Duško VUKOVIĆ

Biljana Vankovska, profesorica Filozofskof fakulteta u Skoplju, politička analitičarka i kolumnistkinja, pokušala je da se kandiduje za predsjednicu Makedonije. Uslov za kandidaturu je bio prikupljanje 10.000 potpisa, što se, uprkos entuzijastičkom naporu tima volontera/volonterki koji su podržavali Vankovsku, pokazalo kao nemoguća misija.

Sa profesorkom sam se upoznao prije par godina na zajedničkom projektu zagovaranja Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava na teritoriji nekadašnje SFRJ (REKOM). Tada sam je nagovorio da svoje kolumne koje piše za Novu Makedoniju prevodi na ostale južnoslovenske jezike za portal PCNEN, odakle ih preuzima beogradski Peščanik. Sa drugarskom pažnjom sam pratio njenu kampanju za potpise i dobio obećanje da ću biti prvi strani novinar 🙂 sa kojim će razgovarati, nezavisno od ishoda njene političke avanture.

Razgovarali smo posredstvom Facebook-a.

PCNEN: Kako se osjeća građanka Makedonije koja je pokušala da se kandiduje za predsjednicu države i u tome nije uspjela?

VANKOVSKA: Ako je definicija građanina uključuje javnu/političku djelatnost i to u sasvim konkretnom smislu, onda mogu reći da sam od nedavno postala (ako mogu tako reći) istinskija građanka nego prije, sa malo više iskustva i znanja. Do sada, sve do ovog mog kratkotrajnog izleta u politiku (u užem smislu riječi), čitav život sam bila profesorica i to još u sferi političkih nauka i međunarodne bezbjednosti, javna intelektualka, aktivistica – i sve mi sam to u jednom trenu vidjela kao nešto besmisleno i neuspješno, pa čak i kao da sam u lagodnoj poziciji kritičara koji olako kritikuje i tumači društvo, ali ga ne mijenja.

Sada sam bar iskusnija, i mirnija, jer znam da sam pokušala čak i ovo. Kako moj cilj nije nikako bio pobjeda na predsjedničkim izborima (toliko sam i pametna i racionalna da sam znala koji je limit), ipak mislim da sam malo uzdrmala makedonsko društvo i možda dala primjer za ubuduće.

PCNEN: Šta sada građanka Biljana zna što nije znala dok je samo posmatrala i analizirala?

VANKOVSKA: Pošto sam se više bavila naukom i konceptima, sada znam mnogo više o tome kako i zašto neki od njih (ne)funkcionišu u praksi, posebno kada se radi o političkim pravima, o pojednicu nasuprot države/establišmenta. Bolje rečeno, za ono što sam dosad teorijski objašnjavala, sada imam empirisku potvrdu hipoteze da je čitav sistem postavljen tako da je politika sasvim otuđena djelatnost, i da nasuprot svim deklarativnim tezama da smo jednaki i da vlast proizilazi od nas, ona je isključiva privilegija samo velikih mašinerija, prije svega stranaka (ali i biznisa i medijuma), koje ne dopuštaju da “slučajni prolaznik” (kako su me neki nazivali) nema šanse da ih ugrozi makar simbolički. No, bilo je saznanja i sasvim praktične prirode, kao recimo to da neizavisni kandidat ne može računati na državu (državnu izbornu komisiju) čak ni kada se radi o spiskovima gdje se skupljaju potpisi građana, širenja informacija o mjestima i načinu na koji se to radi, distribuciji po zemlji (srećom, Makedonija je mala, ali ipak)… Ja sam morala sve to sama raditi – i naravno nisam uspjela.

Sve ono što sam naučila u proteklom mjesecu ne može stati u jedan intervju, pa sada planiram da publikujem knjigu o ovom iskustvu, ali biće uključeni i volonteri koji su mi pomagali.

PCNEN: Volonteri su dio pozitivnog iskustva, koliko sam uspio da vidim, prateći preko FB tvoju kampanju za potpise.

VANKOVSKA: U tome je i bila moja zamisao: da pokrenem, da mobilišem ostale građane, jer, logično, bez njih ne bih mogla da uradim ništa (čak ni da spremim na vrijeme sve spiskove i da ih dostavim u sve opštine). Moje je moto bilo “i ja sam jedna od 10.000 građana”, pa sam ovo bila zamislila kao test za sve one koji tvrde da ne vjeruju strankama, da traže ličnosti a stranačke vojske i politički marketing. U tome sam uspjela, onoliko koliko je dopuštala situacija.

U jako kratkom roku, počeli su se javljati volonteri koji se nikada ranije nisu poznavali, i odjednom počeli da rade na nečemu što ih je inspirisalo. Ja sam se, čak, šalila da su mi “kidnapovali” kampanju. Ustvari, sve je to bilo iscrpljujuće, ali divno i inspirativno za sve nas. Bilo nas je oko stotinu ljudi, od kojih većinu nisam poznavala, a i sada ih lično još nisam susrela. Svi su pomagali kako su znali i umjeli, i sada smo svi bogatiji za ovo iskustvo i razmišljamo kako dalje. Najviše su pomagali mladi ljudi sa odličnim obrazovanjem, ali i s jednom nogom izvan zemlje – oni koji više ne žele da žive u ovakvoj zemlji, ali su se htjeli boriti za nešto sasvim novo u politici.

PCNEN: Da li su etničke podjele u zemlji bile vidljive među onima koje si animirala svojim angažmanom? Ili, da budem sasvim konkretan – da li je tvoja volonterska družina bila etnički mješovita?

VANKOVSKA: Da, najbolja stvar koja se desila je upravo to da se usred političkih ucjena u vladajućoj koaliciji oko tzv. konsensualnog predsjedničkog kandidata koga bi ugovorili etnički lideri, u mojoj maloj družini su se skupili ljudi iz različitih etničkih zajednica, iz različitih djelova zemlje, pa čak i mladi ljudi koji su napustili zemlju posljednjih 15-20 godina. Na primjer, na mom web-sajtu radili su mladi Arben i Martin, a na kraju im je pristupio mladi glumac koji je nedavno izazvao buru time što je javno rekao da pripada gej-populaciji. I sve je to funkcionisalo predivno, a mojoj družini nije smetalo ni to što sam ja deklarisani ateista, a među njima je bilo dosta vjernika. Na listi potpisnika je bilo isto tako “šareno”. Recimo, u dva grada mješovitog sastava i sa vidljivim međuetničkim tenzijama (kao Kičevo i Gostivar), pod brojem 1 nalazi se Makedonac, a pod brojem 2 je Albanka, itd. To je zaista za mene lično bio najveći uspjeh u ovakvoj podeljenoj Makedoniji.

PCNEN: Kakav je bio odnos medija prema tebi i ovom tvom političkom eksperimentu?

VANKOVSKA: Da bi bilo jasnije zašto sam toliko razočarana u njih, moram najprije reći da sam već dvije decenije jedan od onih intelektualaca koji je bio toliko “eksploatisan” od strane medija, i to kada je bilo najteže i najgore, i kada su se moje kolege plašile da progovore u toku dešavanja. Novinari su me znali zvati “Spasko”, jer sam ih spašavala kada bi drugi odbijali da daju izjavu o nečemu dramatičnom, dok su drugi govorili da sam postala “ekspert opšte prakse” i da se plaše da ću im “izaći i iz frižidera”.

Odjednom, nasuprot zakonskim odredbama koje dopuštaju komunikaciju osobe koja skuplja 10.000 potpisa (a koja još nije u kampanji jer nije ni predsjednički kandidat, već se ova djelatnost smatra slobodom izražavanja), novinari i urednici su me stavili na “led”. Osim najave da počinje proces skupljanja potpisa, s rijetkim izuzetcima, niko nije htio da obavještava o proceduri, o nedostupnim kancelarijama državne izborne komisije, i drugim praktičnim aspektima. Dakle, ja nisam očekivala da oni agituju u moje ime, ali oni nisu obavljali ni svoju elementarni funkciju da obavještavaju. A upravo na tom planu si bili i najveći problemi: ljudi bi željeli da se potpišu ali nisu znali gdje se nalaze kancelarije (čak i podatci državne izborne komisije nisu bili aužrirani).

Na kraju procesa, kada je već bilo jasno da neću uspjeti skupiti dovoljno potpisa, neki od njih su se počeli javljati da pitaju koliko sam skupila, što sam smatrala nepristojnim. Drugi čak ni to nisu radili, već su moj FB profil koristili kao da je samousluga. Tako, recimo, ako sam ja pokušavala tizerima da potaknem građane, oni bi javili da sam očajna ili da odustajem. Na kraju dana, sada se već pitam da li uopšte zaslužuju moju dalju saradnju. Interesantno, više sam intervjua dala za medije iz dijaspore nego za one iz Makedonije.

PCNEN: Odbijala si da koristiš Twitter na početku, ali si, ipak, kasnije koristila usluge te socijalne mreže?

VANKOVSKA: Kako sam godinama bila hiperaktivna na FB, nisam imala ni vremena ni znanja o Twitter-u. Onog dana kada je krenulo sa mojom objavom da ću pokušati da skupim potrebne potpise, negdje iza ponoći sam samo registrovala account na Twitter-u i otišla na spavanje. Sledećeg jutra sam našla gomilu nimalo prijateljskih komentara, pa sam odlučila da to nije za mene – jednostavno, nije fer-plej ako nasuprot sebe imate vještije (mlađe) ljude, koji se još i kriju iza izmišljenih imena i koriste jezik koji je meni sasvim stran. No, kasnije kada sam vidjela da mi preostaju samo ovi alternativni mediji, nabrzinu sam naučila kako to funkcioniše, i vratila se da bih distribuirala informacije oko postupka skupljanja potpisa. Čak sam probala i sa kratkim video-obraćanjima na Youtube-u (uz pomoć volontera, naravno).

Bilo je svašta, ali nakon izvjesnog vremena, dio te zajednice me je prihvatio i čak proglasio “narodnim herojem”, jer sam izdržala sve pritiske. No, sada kada je sve završeno, imam potrebu da odmorim od svega, pa sam i Twitter account zatvorila. I na FB sam rjeđe nego ranije, ali sada imam istinski web-site pa planiram da tamo plasiram svoje naučne tekstove, kolumne i druge stvari koje mi se čine važnima za javni diskurs.

PCNEN: Da li se ovakvim direktnim političkim akcijama, kakvim vidim tvoju najavu kandidature za predsjednicu Makedonije, može mijenjati politička klima i kultura u zemlji i destruirati postojeći partitokratski oklop koji zarobljava društvo?

VANKOVSKA: Jako teško, i to je pokazala i moja kandidatura. Partitokratija je obuhvatila čitavo društvo, koje je u stanju metastaze – nisu pošteđeni ni mediji, ni nevladine organiozacije, ni univerziteti… Većina ljudi negoduje, ali se uglavnom ili pasivizira i diže ruke od politike (koja onda ostaje zaista isključivo u rukama političke kaste) ili uzima knjižice iz pragmatičnih razloga. Kod mladih to počinje još u srednjoj školi!

Tokom ove moje kampanje najčešće pominjana riječ je bila STRAH, posebno u manjim gradovima i mjestima. Jer skupljanje potpis ispred partizovane administracije je javno iskazan stav protiv establišmenta (bar se tako percepirala ova inicijativa). Druga riječ koja je dominirala je bila disciplina, što je na kraju pokazala vladajuća VMRO-DPMNE, koja je, bez zakonske potrebe, počela skupljati potpise za aktuelnog predsjednika Ivanova samo da bi demonstrirala moć i sposobnost da aktivira 100 hiljada ljudi na znak s vrha i to u toku dva dana. Tu su bile učinjene i najveće neregularnosti (ljudi su mi javljali o kolektivnom skupljanju ličnih karti i potpisivanju po nalogu furmi/ustanova, javljanju telefonom, kontroli ispred kancelarija, podmetanje spiskova, itd.). No, mada sam znala da je ovo mission impossible, htjela sam dati primjer da i pojedinac, ako je dovoljno odvažan i uz pomoć drugih građana, može promijeniti bar način na koji prilazi politici – ne iz interesa, nego čak i nasuprot svom osobnom interesu (ja sam sve ovo plaćala od svoje plate, a slično su postupali i volonteri). Htjeli smo bar unijeti novu dimenziju u političku kampanju, unijeti pitanja koja su tabu, pomjeriti bar jedan djelić ove političke piramide.

PCNEN: Iz jednog tvog prethodnog odgovora se da naslutiti da te ovaj angažman na neki način obavezuje. Da li je tako?

VANKOVSKA: Naprotiv, sada se osjećam malo opuštenije, nego ranije kada sam mislila da od mene kao pojedinca možda nešto i zavisi. Sada sam jedan od onih koji je pokušao, nije uspio, pa se mirne savjesti mogu vratiti u svoj profesorski kabinet. Naravno, to mi sada pada napamet samo zato što sam na rubu fizičke i psihičke iscrpljenosti – uskoro ću, vjerovatno, opet biti ona “stara”, hiperaktivna…

Obavezuje me jedino nada koju sam podstakla koj ovih brilijatnih mladih ljudi oko mene, koji i dalje planiraju aktivnosti, pokret, nešto novo na političkoj sceni… Oni su, ustvari, ono najbolje što je proizašlo iz ovog praktikovanja demokratije. Bilo je i ponuda da se sa svojim novim “kapitalom” pojavim kao nosilac liste na parlamentarnim izborima (koji se sada poklapaju sa predsjedničkim), ali sam to glatko odbila. Čitav smisao ovoga nije nikada bilo to da ja sebi nađem mjesto u političkoj klasi, koja mi je i dalje i otuđena i neprihvatljiva jer je deformisana i kompromitivana. Stvar je bila u tome – pokrenuti, stvoriti kritičnu masu, uzdrmati… Vidjećemo, za sada prioritet je kniga koju ćemo zajedno spremiti, ja i moj dream team mladih ljudi koji nikada nisu imali iskustvo u politici, ali su puno naučili i o sebi, i o društvu, i o državi u kojoj žive.

Objavio/la na 08:00. Objavljeno u Intervjui. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in -