Malo sam umoran od toga

Nikola VUKČEVIĆ, reditelj, profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti, Cetinje

Duško VUKOVIĆ: Šta za tebe znači nacionalni identitet i koliko ti je bitan?

Nikola VUKČEVIĆ: Da budem iskren – više nisam siguran ni šta mi znači ni koliko mi je bitan.

Poslije svih ovih turbulentnih godina, dajem sebi za pravo da preispitam svoj odnos prema navedenim vrijednostima. Turbulentnih godina – u kojima se istorija ‘dešavala’ svakodnevno, i u kojima su dominirale dijametralno suprotne ideologije, koje su personalno ostale gotovo nepromijenje u svojim foteljama, ideologije koje su uzele sreću mnogim porodicama na Balkanu, ideologije koje su me navele da predstanem da razmišljam o pojmu nacije već da razmišljam o pojmu čovjek/pojedinac, o pojmu dobro/zlo – bez obzira iz kojeg ‘sektora’ koje nacije dolazi.

Takođe, ne mogu ni to da preskočim – kada vidim određenu gospodu, bilo da su iz struktura vlasti ili opozicije, koja su duboko i brutalno unovčila svoje nacionalno zalaganje, imam osjećaj da su mi poprilično omrzli mnogo toga oko pitanja nacionalnog identiteta i njegovog značaja. Čim ih čujem da se time (opet & opet) bave – znam da će da skoči cijena struje, znam da će plate opet kasniti, a malo sam umoran od toga.

Nadgradnja pitanja identiteta, kod navedenih struktura, odnedavno počinje da se graniči sa pojmom evropejac – koja mi tek djeluje duboko duhovita, kada vidim iz čijih usta dolazi.

DV: Šta ako, prestajući da razmišljaš o pojmu nacije, prepuštaš prostor upravo onima koji su spremni da manipulišu nacionalnim identitetom zarad političkog ćara ?

NV: Na žalost – na Balkanu smo odavno sve prepustili gorim od sebe, tako da ne vidim ništa novo u ovoj situaciji prepuštanja prostora upravo onima koji su spremni da manipulišu (ne samo) nacionalnim identitetom zarad političkog ćara. To se dešava, uveliko i naveliko, i to je tako.

Može se uraditi sljedeće: ili da se odseliš, kao 20% Balkana što je uradilo, ili da ostaneš, pa da učestvuješ ili ne učestvuješ. Učestvovati svojom voljom ili van svoje volje, ne učestvovati svojom voljom i van svoje volje. Sve je moguće – obije ove opcije – za potkusurivanje.

Živio sam u Srbiji za vrijeme Miloševića, kao student. Tada sam se po prvi put sreo sa pitanjem izbora strane, jer je to bio dominantni način života oko mene, vlast ili opozicija – svejedno, svi su u istom bubnju, malo jedni malo drugi. Nekako, petnaestak godina kasnije – nije se puno promijenilo na Balkanu, osim sto je opozicija sve gora i gora, sve smješnija i smješnija, žalosnija i žalosnija, kriterijumi Evropske unije sve kontradiktorniji (imaju i oni svojih problema, otanjili

fondovi), i ne vidi se mogućnost alternative – pa su ljudi, koji imaju mogućnost izbora, logično postali politički nezainteresovani, okrenuli su se svom malom svijetu i svom velikom kineskom zidu, ako žele da sačuvaju prisebnost, svoj mir i sistem vrijednosti. Rade po 16 sati dnevno, da bi

osigurali egzistenciju, i pronašli svoj mir i kreativnost van uobičajenih tokova vladajuće elite. Naravno, kreću se u sve manjem prostoru … Kako i ne – kada smo vidjeli previše ‘preletača’, previše ‘transfera’ strana, čuli/pročitali previše smiješnih opravdanja … kome vjerovati?

Google-u – naravno, on sve pamati. I Youtube. Prokleto, da.

DV: Kakvo crnogorstvo bi moglo biti prihvatljiv okvir za sve u Crnoj Gori, nezavisno od etničke pripadnosti?

NV: Nije pitanje okvira crnogorstva (upravo tu je glavni problem – jer nije pitanje crnogorstva) niti okvira srpstva, bošnjastva ili albanstva, već pitanje onih koji zloupotrebljavaju pitanje identiteta, kad god se pojavi neka politicka afera ili krupno političko pitanje, uporno upućuju na imperatiive i defetizam nacionalnog identiteta, bez obzira na korpus naroda/nacije iz koje potiče pojedinac. To se zove skretanje pažnje, jer se ne odgovara na suštinska pitanja.

DV: Identitetska pitanja su, zaista, zgodna za politicke manipulacije, ali radi se o tome kako suziti prostor manipulatorima. Kako to učiniti u našem slucaju?

NV: Nemoćni smo. Na žalost. Mrtvi su na sve strane, na Balkanu, i ništa se nije promijenilo, niko ništa nije naučio, sve je ovo velika politička igra, ne samo identitetska, već ona klasična politička, trgovinska, trgovačka … i u pitanju su životi, i smisao budućnosti … Za igrače je to igra – ne i za majke onih koji su u toj igri danas mrtvi, ne i za djecu onih koji su danas bez roditelja, ne i za majke onih koji su u toj igri danas mrtvi – majke Srebrenice i majke zrtava Nato bombardovanja su danas na istoj strani. Šokantan stepen ‘igre’ ovih dana je očigledan na Youtube – američki predsjednik Obama objašnjava predsjedniku Rusije Medvedevu – da će ‘ovih dana malo biti opasan’, jer su mu uskoro izbori, a onda će, nakon toga, moći da ponovo bude malo više fleksibilniji… onda Medvedev sasvim cool, sa punom empatijom, kaze – ‘OK, prenijeću Vladimiru’ i idemo dalje …

(http://www.youtube.com/watch?v=4JpPU-SwcbE&feature=player_embedded); na početku ovog intervjua – naglasio sam koliko Youtube i Google ne zaboravljaju i koliko su opasni igrači… a ako Obama pobijedi – nakon ovoga, i ne samo nakon ovoga, dokazaće da je narod ipak za ovu vrstu igre, da evolucija ide u obrnutom pravcu i da je čovječanstvo odavno popilo onu pililu iz filma Matrix.

Dakle… šta uraditi da suzimo prostor manipulatorima, ako je već postalo jasno da mozak nismo uključili? Na žalost – jako malo toga. Ostaje da molimo Boga ili Sreću da bude sto više s nama, da nas neke loše stvari zaobiđu što više, jer smo u svojoj zaboravnosti i sebičluku, banalnosti i jadu, doveli čovjecanstvo na rub nemoći. Ostalo je da to vidimo, i da pronađemo sebi kakvu takvu ‘nekretninu’ poput Kineskog zida – preko koga nećemo pustiti bijedu u svoj život, ‘nekretninu’ unutar koje ćemo smjestiti sebi drage ljude, porodicu, i pokušati da se sačuvamo, ništa drugo nam nije ostalo.

Milica Piletić ima jednu sjajnu rečenicu, koja jako lijepo govori o svoj tragici mrtvih na Balkanu – iz koje nismo ništa naučili, na kraju svoje sjajne drame VLADIMIR I KOSARA (koju smo postavili u Gradskom pozoristu Podgorica, prije desetak godina)… rečenica glasi: ‘Grobovi koji su ostali, opomenuće samo neoprezne, čije noge se tu sapletu.’. Na žalost ali, sasvim istina, samo noge neopreznog, koje zalutaju, s vremena na vrijeme shvate koliko su zalutale. Isto tako, prije tridesetak godina, Branimir Štulić, u svojoj pjesmi SLOBODA – opominje: ‘Tko ne pamti – iznova proživljava’. I to je to… iznova i iznova proživljavamo, sve nove poraze, a banda se sve bolje i bolje provodi, sve bolje i bolje trguje međusobno. Štulić je u Holandiji, daleko od našeg usuda Balkana (ali u mišjoj rupi sebe kao socijalnog slučaja i uzaludnosti prepjevava ILIJADE), s vremena na vrijeme nas obraduje ponekom obradom na Youtube (pod pseudonimom Petrović Petar

http://www.youtube.com/user/PETROVICPETAR/videos), opet taj Youtube, a poneke noge se stalno zaplicu na našim balkanskim grobovima …  Ko nam je kriv, kad nemamo člansku kartu neke dobre političke partije, kad nismo obukli dres nekih novih preletača, kad svojoj sestri nismo kupili silikonske umetke za 18-i rođendan, ili majci platili zašivanje defloriranog tkiva na buvljoj pijaci u Novom Pazaru. Tko ne pamti – iznova proživljava… idemo jos jedan krug 🙂

Objavio/la na 00:02. Objavljeno u Intervjui. Možete pratiti sve odgovore na ovaj post kroz RSS 2.0. You can skip to the end and leave a response. Pinging is currently not allowed.

Morate biti ulogovani da bi komentarisali Logujte se

Logujte se ili registrujte




Forgot?
Register

VIDEO

© 2000 - 2017 PCNEN. All Rights Reserved. Log in -