Završeni su još jedni izbori u Crnoj Gori. Pobjedili su kao uvijek, oni najbolji. U Crnoj Gori uvijek pobjedjuju najbolji.

„Svjedoci“ – skoro uvijek lažni, su uvijek tu, da potvrde laž

OSNOVANA SUMNJA da je tadašnji i sadašnji Premijer Crne Gore, Milo Djukanović, odgovoran za deportaciju i smrt neutvrdjenog boja Bošnjaka 1992.godine, najmanje njih 80.

Vazda nam malo bilo

Upozorenje, objavljenje fotografije su potresne i teške

Jedno od takvih, slučajnih iskustava desilo mi se upravo. Bio sam Djeda mraz u vrtiću, za oko 100 djece, sa svojih 45 godina.

I pored toga što ste svjesni da ste negdje grešni (ovo neplanirano ispade stih), a savjest vam ipak nalaže da se pobunite, najdobronamjernije pokušate da ukažete na loše strane vlasti, društva u kome živite, spremite se da prihvatite javni linč i epitete tipa„ izdajnik, plaćenik, mrzitelj Države, anticrnogorac, dežurni kritičar, isfrustrirani kvazientelektualac, polupismeni-umišljeni Don Kihot...

Džaba su podanici živjeli sve gore i gore, džaba su ginuli za drugog kralja, mada stvarno više su ubijali, pljačkali i silovali nego ginuli, džaba su uočavali da prinčevi više nijesu onakvi kakvi su se predstavljali kada su ni krivi ni dužni i bez pedigrea postali prinčevi. Džaba su uvidjali da zemljoposjednici i velikaši postaju uglavnom ološ i ljudski talog prethodnih vladara, nekdašnje sitne, najčešće loše zanatlije, bezemljaši, pljačkaši, kockari, prostitutke...

I dok mi već desetak dana bruji kroz glavu, od rodjaka, zbog prve rate, prolazim pored Prve Banke. Vidim nepregeldan red penzionera, kao nekad, pred prvom Dafinom. Ili kao uvijek-na svim izborima.

Abolicija je oslobadjanje od krivične odgovornosti, nešto kao pomilovanje. Daju je najčešće šefovi Država, obično oni koji u mandatu sami naprave najviše krivičnih dijela. Aboliciju može dati i Parlament tj. Skupština, kao što je u slučaju moje abolicije. Pravilo je da krivac molbom traži aboliciju. To pravilo, kod mene je prekršeno. Tražio sam obrnuto, da budem izuzet od abolicije.