Rosinant, konj Viteza Tužnog Lica zvanog Kihot Don, nastalog iz pera Servantesa viđen je posljednji put 5.septembra ove godine u 19.55 privezan za stub ulične rasvjete, preko puta hotela Crna Gora. Od tada mu se gubi svaki trag…

Izgledao je kao svaki najobičniji konj marke „Polar“. Boja plava. Volan i pedale – solidni. Prednja spoljna nova, zadnja još novija. Kočnice rad(il)e. Brzina sedam puta tri.

Dizao prašinu titogradskog asfalta. Probijao se kraj kordona policije na dan kad je Zeta igrala protiv PSV-a. Ti možeš svuda – reklo mu uniformisano lice. Kad ga potjeraš u galop i strijelu prestiže. Mislio da je Nepobjediv. Ali takvih nema. Trkao se sa raspalim Ponijem na mostu na Ribnici. Mladi Rom, Ponijev džokej pokazao nevjerovatno umijeće pobijedivši posustalog Rosinanta za dužinu sapi. Rosinant zanjištao od muke. Naučio da GUBI.

Kod zgrade Uprave carina, tamo prema Autobuskoj stanici, kasom prelazio ulicu. Na pola puta Izgubljena Žena mu vikala da stane.

– Ej, eheeeej. Nemoj da mi presijecaš put.

– Zašto?

– Zato što sam ja glavna. Ja komandam svijetom!

Mirno se zaustavio i propustio je da prođe. Naučio da žene KOMANDAJU svijetom.

Krajem avgusta prvi i posljednji put učestvovao na Critical Mass. Mislio da je usamljen. A na Trgu ih bilo stotinu njemu nalik. Našao svoje KRDO.

Odmetnuo se do Mareze i još dalje, do one Ustajale Močvare iz mašte Ludog Petrinjca. Omirisao Čudesni Čarobni Cvijet koji jedino Tamo raste. Poželio jednom NJU da odvede do te CVIJETNE POLJANE…

Zavidio biku Ferdinandu na njegovoj meditaciji i Gavranu na lažnoj smirenosti. Rosinant nikad nije imao mira.

– Mir je posljednje što nam treba – znao je da kaže njegov gazda. I nastavljali bi da jure na VJETRENJAČE…

***

Jednom je blago retardirani veterinar kada smo kod njega doveli našeg, na smrt bolesnog šnausera Mališu, tješio brata i mene riječima:

– Ne plačite, nabavićete vi drugog, mnogo boljeg psa od ovog.

Jednom smo u Gimnaziji „Slobodan Škerović“ još dok je to bilo u modi, čitali hiljade stranica romana „Tihi Don“ nekog Šolohova, ako se dobro sjećam.

Jednom mi je palo na pamet da naslovu te knjige dodam KIHOT i taj pseudonim koristim pišući djevojčicama glupave poruke ljubavne sadržine.

Tihi Don Kihot. TDK –  kao one video kasete, Bože mi oprosti…

Jednom sam biciklu marke „Polar“, koje sam kupio u onoj radnji nedaleko od Visećeg mosta tačno preko puta Pozorišta, dao ime Rosinant.  Koštao je 167,00 eura, a bio je NEPROCJENJIV.

Tada sam kupio i sajlu sa šifrom od četiri cifre kako bih Rosinanta zaštitio od lopova. Šifra je bila: 0411 po DATUMU MOG ROĐENJA…

***

Dana 5.septembra ove godine, Rosinanta sam vezao za stub ulične rasvjete, preko puta hotela Crna Gora. Pošao sam u 19.55 na novinarski zadatak da pratim  donatorsko veče koje se održavalo u Gradskoj kafani hotela. Kad sam se vratio oko 21 sat Rosinanta više nije bilo. Dva čovjeka i jedna plastična flaša NIKŠIĆKOG, sjedjeli su na obližnjoj klupi. Pitao sam ih jesu li primijetili, tu pored stuba, JEDNO sasvim obično, plavo biciklo. Rekli su, da su tek od prije par minuta TU i da ništa i nikoga nijesu vidjeli. Flaša NIKŠIĆKOG je ćutala… Otišao sam do recepcionera hotela. Pitao sam ga, kad je izlazio, da nije primijetio kako se neko mota oko bicikla koje je bilo vezano za stub rasvjete sa druge strane ulice. Rekao mi je da NIJE. Pitao sam ga imaju li video nadzor na zgradi. Rekao je da NEMAJU. Prvog policajca na kojeg sam naišao pitao sam ŠTA DA RADIM? Rekao mi je da odem u Centar bezbjednosti i prijavim slučaj. Pošao sam u redakciju, napravio izvještaj sa donatorske večeri a zatim otišao u Centar bezbjednosti i prijavio krađu ROSINANTA.

– Ne plačite, nabavićete vi drugog, mnogo boljeg ROSINANTA od ovog.

NE ŽELIM DRUGOG ROSINANTA!