Zelim unaprijed da obavijestim citaoce da tekst nije ni malo prijatan. Izvinjavam se onima koji misle da mozda i ne treba da pisem o ovome ili ne na ovaj nacin ali posto tekstovi ipak sadrze dio subjetivnog dozivljalja dozvolite mi da ga napisem na nacin na koji osjecam.

Scena je bila neopisiva. Bila sam bukvalno u soku. Ove tri mlade djevojke, u bijelim mantilima su marsirale glavnom ulicom Mapuordita.

Mjesto u kojem smo bili smjesteni tokom boravka nije bilo lose. Cvrsta gradnja, ima vode i struje. Kupatilo je zajednicko ali je odrzavano.

I da se vratim na junakinje moje price. Dvije djevojke su bile iz Slovacke a treca iz Italije. Bolnica u Mapuorditu ima potpisan memorandum o saradnji sa Slovak AID  kojim se obavezuju da svake tri mjeseca posalju par, jednog doktora i jednog socijanog radnika, da radi u ovoj bolnici.

Uslove u bolnici mislim da mozeta da zamislite: nalazimo se u Africi, u Juznom Sudanu, u gradu koji je nastao unazad dvadesetak godina…. Hirurski zahvati se nekada rade i na zivo, nema dovoljno ljekova, ili im je istekao rok trajanja , svakodnevno veliki broj oboljelih od malarije dolazi i neki, oni koji su sretni,  odu iz bolnice a vecina manje sretna ostaje.

Slusajuci price ovih mladih djevojaka zapitala sam se: kako neko moze biti toliko”profesional”da se uspije emotivno izolovate iz okoline u kojoj radi. Price da se zene jos uvjek poradjaju kod kuce, da ne zele da dodju u bolnicu, da dolaze sa mrtvim plodom u utrobi od po nekoliko dana, nedelja, sa djetetom koji je pola unutra, a pola vani…..

Surova je okolina. Blizu bolnice postoji selo bolesnih od leproze, gube  kao i selo slijepih.

Nadam se da vise nikada necu biti u prilici ni da cujem ni da vidim ovako nesto.