Crnogorske televizije – jednako javne kao i komercijalne – otkrile su tokom još uvijek trajuće ekstremne vremenske situacije nešto što bi se moglo nazvati gradonačelničko novinarstvo.
Model je prilično jednostavan i učinkovit.
Gradonačelnik ili gradonačelnica je, po prirodi svoje dužnosti, vrlo informisana osoba, a i ne košta bog zna koliko. Čak i taj trošak može da se smanji, jer se gradonačelnika može samo ’trznuti’ da pozove redakciju o svome, odnosno opštinskom trošku.
Znale su redakcije i ranije da novinarski posao preteslime (predaju) zvaničnicima, ali su to uglavnom činile one parajavne, dok su se sada ovom modelu izvještavanja priklonile i komercijalne.
Višestruko je problematičan ovakav način izvještavanja u bilo kakvim, a pogotovo u vanrednim situacijama.
Onaj ko izvještava mora zadržati nezavisnost od onoga o kome izvještava, a gradonačelniku to može poći za rukom samo ako je nalik Čak Norisu iz bezbrojnih dosjetki.
Gradonačelniku se, naravno, može vjerovati na riječ kad saopšti visinu sniježnog pokrivača i još pođekoji vrijednosno neutralni podatak, ali ne i kada procjenjuje efikasnost lokalne uprave kojoj je na čelu, pa sve da je taman samokritičan koliko komunisti pred staljinističkim prijekim sudovima.
Kako će novinarstvo ispuniti zadaću kontrolora onih kojima je data moć da rade u javnom interesu, ako se ta kontrola preda u ruke onome koga treba kontrolisati.
Osim toga, gradonačelničko novinrstvo ne umije izvještavati na zanimljiv način o tome kako se profesionalci i obični ljudi ’rvaju sa izazovima vanrednih okolnosti.
Gradonačelnik reporter, čak i kad je darovit narator, ne umije publici prenijeti dramu ljudske svakidašnjice, niti je u prilici da u središte priče postavi žive ljude. On stvarnost radije redukuje na birokratku apstrakciju i kliše.
Reći će neko da sam zakeralo i braniti se izgovorom da se ne može drugačije u situaciji kada nemate reportera na terenu.
Bojim se da se, ipak, moglo drugačije i da je bilo takvih (zanemarljivih) pokušaja.
Sa nešto više profesionalne inventivnosti i posvećenosti, umjesto gradonačelničkog novinarstva se mogla testirati djelotvornost miksa onoga što je poznato kao građansko novinarstvo i novinarskog profesionalizma.
Ako redakcija ne može da obezbijedi prisustvo svog profesionalnog reportera ili repoterku u svakoj snijegom zarobljenoj zabiti, može, valjda, blagovremeno obezbijediti saradničku mrežu kredibilnih građana/građanki, koji bi izvještavali sa lica mjesta. Bilo bi uputno da redakcije imaju i posebne fondove za finansiranje ovakve saradnje u vanrednim situacijama.
Nadam se da me gradonačelnici izvještači neće krivo shvatiti ako, kojim slučajem, pročitaju ovaj tekst.
gradonacelnik je ovlascen da javno govori u ime gradjana…mislim da je svima bilo u interesu da se situacija prevazidje na najbolji nacin i sa sto manje posljedica…naravno da nije bilo moguce slati novinare kada su svi putevi blokirani
Potpuno sam saglasan sa vama po pitanju „gradonačelničkog novinarstva“. Em je šturo-nezanimljivo, em politički-poziciono-subjektivno, em stoga, normalno nekritično i neobjektivno.
Saglasan sam da bi i redakcije, pogotovu većih medija mogli u svim mjestima imati izvještače volontere ili honorrace u koje imaju povjerenja. Znam da je PCNEN objavio par puta veoma važne, pravovremene i istinite informacije oslanjajući se na izvještaj svojih provjerenih izvora – volontera(i neke moje, pored ostalih).
Medjutim, kao što sam već puno puta napisao, mediji, novinari i novinarstvo su nam takvi – kakvi su, kao i ostali segmenti društva, znači loši, veoma loši.
Upravo sam odslušao kritiku jednog novinara koji kritikuje sve medije, sve novinare, posebno “Vijesti”: ne pominje ih ali otvoreno aludira na njih, kvalifikujući ih najvulgarnijim riječnikom. Uz to, o sebi i svom mediju, po običaju, kao o pokojniku, sve najbolje: bezgrešni su, nikada nijesu prenijeli nijednu netačnu informaciju – može se desiti da komentar ne bude takav, ali informacija, NIKAD, ona je UVIJEK tačna. Čak novinar/urednik/valsnik poziva one koji ga mogu demantovati, da to javno kažu u njegov program. Kako se, iz principijelnih razloga ne javljam kada emisije vodi taj novinar ili “novinar”, evo da ga ovim putem odmah demantujem, a znam da čita vaše blogove, a i moje:
Dakle, u vrijeme prethodnog nevremena – olujnog vjetra koji je zahvatio Podgoricu koji je čak nosio krovove kuća, kako i sam imam problema sa starim i neadekvatniom krovom, pomno sam slušao sve informacije o jačini vjetra. U vijestima u 12 i 13h njegov medij je kao PRVU i UDARNU informaciju javio: “olujni vjetar u Podgorici duva brzinom od 120 metara u sekundi”. Iako ne volim taj medij, smatram ga režimskim i propagandističkim, nazvao sam redakciju i dobronamjerno ih upozorio na netačnost informacije, rekao otprilike sledeće:
“Vjetar od 120 metara u sekundi je otprilike oko 400 km na čas, lećeli bi ne krovovi, već bi padale zgrade, pa vas upozoravam da ispravite informaciju”
U vijestima u 15h nijesu spominjali “vjetar od 120 m/s“, ali se nijesu ni izvinuli zbog pogrešne, u tom momentu alarmantno uzbunjujuće informacije.
I nije problem, svako ko plasira informacije može i mora napraviti grešku. Ali tvrditi da je NIKAD nijeste neparavili je degutantno. Uz to, iz emisije u emsiji hvaliti samog sebe, svoj medij, pozivati se na lično poštenje istovremeno blateći sve druge, rečnikom koji ja kao anonimni(?) bloger nikada ne bih upotrijebio, niti sam upotrebljavao, a posebno kada se to odnosi na bivše kolege, je za mene u najmanju ruku veoma, veoma… – da ne kažem što.
Još kada se pri tom sjetim da sam te iste „Vijesti“ i „Monitor“ – koji su glavna meta njegovih napada, ja, do skoro o[tro kritikovao baš kod njega, u njegovoj emisiji – doduše neuporedivo primjerenije nego što sad radi taj isti novinar/urednik/vlasnik, a on ih branio do mene istim žarom kojim ih sad napada, onda…!!!
No, takvim su nam većina novinara, pa i medija. Na žalost.
P.S. Ovim komentarom sam donekle izašao iz okvira teme pa se izvinjavam autoru. Istovremeno, komentarom ne stajem u odbrani “Vijesti”, smatram da bi trebali biti mnogo bolje, samo želim da se iz svog ugla osvrnem na “fenomene” u ovoj oblasti.
Treba li uopste objasnjavati zasto je navedena vrsta ‘novinarstva’ problematicna? Ako treba, onda pojava takvog novinarstva ne treba da cudi. U svakom slucaju, koliko je to nebulozno mozda najbolje pokazuju snimci razgovora sa splitskim gradonacelnikom Kerumom i njegovom sestrom, te njihovom odnosu prema svemu sto se u Splitu i okolin/ci desavalo.
No ovaj tekst ukazuje na nesto sto se meni cini mnogo akutnijim problemom, a vezano je uze za crnogorski prostor. To je da drzava tesko moze normalno funkcionisati (u smislu nezavisnosti, objektivnosti, itd.) kad svako svakoga zna. Dakle nije toliki problem to sto su novinari lijeni, pa se ‘oslanjaju’ na gradonacelnike, vec sto oni te gradonacelnike mogu obrnuti telefonom za svaku glupost. Ono pravilo da do bilo koga na planeti mozete doci preko 5 drugih povezanih osoba, u Crnoj Gori je tacno i ako se broj promijeni u 1. To kao posljedicu ima mnogo potencijalnih problema kojima ne vidim rjesenje.