Medvjedi mogu i do sedam meseci da provedu sklupčani u snu, sniženog pulsa, hraneći se rezervama masti nakupljenim tokom ljeta, bez obavljanja fizioloških potreba.

Kada bi čovjek proveo toliko vremena spavajući, mišići bi mu na kraju postali mlitavi i nemoćni. Tako je, na primer, sa pacijentima kojima se, poslije dugog vremena, skine gips. Osim toga, čovjeka bi napao i dekubitus – hematomi zbog dugog ležanja i pritiska na ista mesta na tijelu, prenosi Tanjug sa DWW.

Čovjek bi pretrpio i unutrašnje trovanje, jer tijelo, vareći proteine, proizvodi amonijak i bikarbonate koje jetra pretvara u mokraću i koji se, preko bubrega, izlučuju iz tijela. Ako ne bi mogli da prođu kroz takvu transformaciju, morali bi da se nagomilaju u krvi i prije svega bi amonijak doveo do trovanja. Osim toga, čovjek bi dehidrirao kada toliko dugo ne bi pio tečnost.

Pametno medvjedovo tijelo

Medvedi su, međutim, kada se probude iz zimskog sna, u dobroj formi: niti su trovani, niti su dehidrirali, a sačuvano im je 90 odsto mišićne mase. Izgubili su samo mast unijetu u organizam tokom ljeta i jeseni.

To im uspijeva promjenom metabolizma i prebacivanjem na vrlo efikasan sistem reciklaže.

Kod medvjeda, amonijak se za vrijeme zimskog sna ne izlučuje urinom. Jetra urin ni ne sprovodi u bubrege, već direktno u krv. Tamo se on pretvara u pljuvačku, koju medved ponovo guta, da bi je bakterije u želucu ponovo razdvojile na amonijak i bikarbonat.

Do dehidracije kod medvjeda ne dolazi jer bubrezi zaustavljaju proizvodnju, ali i tako što medvjed spava sklupčan i diše u svoje krzno. Pri tome najveći dio vlage iz njegovog daha ostane u krznu, pa je on odatle ponovo udiše. Dodatne potrebe za vodom zadovoljava iz rezervi masti.

Impuls za zimski san medvjedu daje specijalan hormon zvani HIT (Hibernation Induction Trigger). HIT dovodi i do snižavanja frekvencije pulsa na polovinu ljetnjih vrijednosti. Osim toga, taj hormon smanjuje i apetit i tjelesnu temperaturu.

Medvjed u zimskom snu ne diše duboko, tako da ne može da izdahne mnogo ugljen-dioksida. Zato njegova krv – zbog promjene pH-vrijednosti – postaje kiselija. Masno tkivo, čiji je zadatak da oksidacijom masnih kiselina proizvodi toplotu, takođe, smanjuje svoju aktivnost.

Osim toga, pH-vrijednost utiče i na funkciju takozvanih fosfofruktokinaza – PFK. To su enzimi koji upravljaju razgradnjom odeređenih ugljenih hidrata u krvi. Kada pH-vrijednost u zimskom snu padne, razgrađuju se i ti enzimi, koji, opet, upravljaju drhtanjem.

Kada se medvjed probudi iz zimskog sna, povećava se intenzitet disanja. On izdiše više ugljen-dioksida, pH-vrednost krvi se povećava, a sa njima i PFK. To dovodi do drhtanja, a ono zagrijava tijelo. Za dobrih sat vremena, medved poslije buđenja postiže “radnu” temperaturu.

Interesantni naučnicima

Specifičnosti metabolizma medvjeda veoma su interesantni naučnicima. Njih naročito zanimaju mehanizmi koji sprječavaju razgradnju proteina i samim tim, mišićnih ćelija.

Izgleda da su medvjedi otporni i na osteoporozu. Za vrijeme zimskog sna, njihova koštana supstanca se obnavlja.

Otkriće HIT-hormona navelo je naučnike na ideju da ih upotrijebe i u medicini. Tako se oni danas nadaju da bi organi za transplantaciju mogli da traju duže ukoliko bi se prije transporta tretirali takvim hormonima.

I intenzivna njega bi mogla imati koristi od specifičnog metabolizma medvjeda. Tako bi, na primjer, teško povrijeđeni mogli da se prebace u stanje vještačkog zimskog sna kako bi usporili funkcije krvotoka.