Kako bivši Visočanin Marjan Hajnal, \” poet, slikar, abdicirao od profesure, grješnom voljom vjetrova bačen u Izrael, nesuđeni arheolog, vegan, vagabund, nenacionalan, vidar u potrazi za nadom spasa duše izgubljene bogumilske zemlje Bosne\” vidi Ameriku. Je li osvajanje zapada \”hajka hispano-anglo-germano-romanskih europskih hulja, silnika, siledžija, iracionalnih maloumnika i razbojnika svih vrsta protiv plemenitih starosjedilaca, protiv netaknute prirode, protiv Tvorca Univerzuma kojima je cilj bio – zlato i moć\”?
Piše: Dragan Banjac
Od starog beogradskog prijatelja, glumca Zinaida Mikija Memiševića koji je sa svojom Žankom i kćerkama beogradski nemir devedesetih zamenio za spokoj u Torontu pre dva dana dobio sam "pismo jednog Visočanina Amerikancima". Trenutno mi nije poznato da li je negde objavljeno i o tome neću tragati, ali sam zavirio u zaglavlje Memiševićevog mejla i ustanovio da ga je uputio nekolicini znalaca među kojima su Branislav Cole Kovačević (lider kragujevačke Koalicije "Šumadija"), Dragana Varagić (glumica, supruga karikaturiste Dušana Petričića, koja, iz razloga sličnih Memiševićevima, takođe živi u Torontu) i Gordana Ćećez-Knežević, bivša (ratna) zamenica glavnog i odgovornog urednika sarajevskog "Oslobođenja", koja je takođe negde "preko velike bare", valjda u SAD…
Pismo Amerima uputio je bivši Visočanin, Marjan Hajnal, a u "podnaslovu" stoji da je u pitanju "poet, slikar, abdicirao od profesure, grješnom voljom vjetrova bačen u Izrael, nesuđeni arheolog, vegan, vagabund, nenacionalan, vidar u potrazi za nadom spasa duše izgubljene bogumilske zemlje Bosne". Na Dan pobede, "u pomen roditeljima i njihovim roditeljima, kao i brojnim prijateljima, a posebno časnim borcima protiv fašizma i svim palim nedužnim žrtvama", Hajnal najpre kaže da su njegov brat i porodica Amerikanci, što ga, kaže, "ne obavezuje da iz bratskih obzira ne dozvolim svojoj savjesti da se ospolji na jarko osvijetljenoj sceni postavljenoj za dramu bivanja".
Od početka samog početka, toj drami bijaše suđeno da postane tragedija, kaže Hajnal. "Na trenutke bila je to naizgled zanimljiva trilogija, zaokupljena očaravajućim plamom zažagrene ozvjezdane romantične noći ispunjene muzikom bendža uz vatru i razigranim sjenama što poskakuju uz neumorni irski step. Oprezno i nepovjerljivo, izdaleka osmatrajući, iz potaje su sve to pratili začuđeni ljubopitljivi indijanski dječaci, privučeni, i pored roditeljskih upozorenja, zabavom bljedolikih uljeza. Neke od dječaka će uhvatiti i dovesti bijelom vraču, on će ih navesti da piju "vatrenu vodu", a drugi će se vrišteći razbježati i podići svoja plemena na noge. I tu, u metežu koji bi nastao, rađala se ta vaša Amerika, u koju nemam želje da ikada kročim, čak ni radi jedinog brata kojeg imam. Prije svega, radi Hirošime i Nagasakija, radi Vijetnama, Kambodže, Koreje, Pakistana, Čilea, Paname, Guatemale, Iraka, Afganistana, Izraela, Bosne, zbog ubistva Martina Luthera-Kinga, Che Gevare, protjerivanja Charliea Chaplina i poniženja najvećeg genija svih vremena Nikole Tesle… Kome ste vi još dobro donijeli?", pita ih Hajnal.
Bivši Visočanin je mišljenja da je "osvajanje Zapada u suštini predstavlja hajku hispano-anglo-germano-romanskih europskih hulja, silnika, siledžija, iracionalnih maloumnika i razbojnika svih vrsta protiv plemenitih starosjedilaca, protiv netaknute prirode, protiv Tvorca Univerzuma" kojima je cilj bio – zlato i moć. "Ma koliko bila velika ta vaša zemlja, sumnjam da na njoj ima stopa tla koje nije oplakano. Teške, debele suze crnih robova, dva stoljeća natapale su oranice. I ne znam koliko puta da bi trebale vode Misisipija obnoviti svoje krugove od ušća u okean i natrag putem kiša i otopljenih snjegova do izvora sestre Missouri u Stjenjaku, neće uspjeti izbrisati udubljenja u kamenu, nastala rominjanjem tih suza".
Hajnal Amerikancima kaže da je ono što su prozvali demokratijom – demokratija uništenja, da su u jednom od najvećih genocida na planeti uništili više od 20.000.000 Indijanaca, da o crnoj deci Afrike nema nikakvih saznanja, ili, ako ih ima, da se pomno skrivaju. "Podataka nema ni o trećoj kategoriji nesrećnika, o ljudima raznih profila, naivnih idealista, potpuno žrtvovanih tokom involutivnog ‘progresa’ vaše imperije, u startu inficirane virusom beznađa. Niste se zadovoljili samo svojim Sjeverom, uništili ste prirodna bogatstva Juga, u Argentini i Čileu, ‘bacili ste oko’ na Amazoniju, doveli ste svoje stručnjake za proizvodnju bio-dizela, za GMF (genetski modificiranu hranu)…"
Nenacionalni Visočanin Amerikancima poručuje da im je badava "što su pod krinkom demokratije konzervirali u stadiju raspadanja tkiva mnogih okultnih grupa i njihove vjere, dopuštajući im da kao u modernoj Noevoj barci prežive, ogrnute krinkom lažne slobode, prekrivene serumom zla od kojeg ne hrđa jedino sama hrđa. Vaši zatvori su najpuniji u svijetu, a ko jednom tamo uđe više nikad ne izađe kao osoba koja ima budućnost i koja može da se promijeni. A mnogi su posve nevini ljudi lišeni slobode. I vi govorite o kršenju sloboda i ugroženosti ljudskih prava? Zar ne vidite da vas svi sve više mrze, a sve manje vas se plaše?"
"Dominirate u sferi hemijske industrije i genetike jer ste kooptirali najveće nacističke zločince optužene za smrt milion nevinih ljudi korištenih umjesto zamoraca. Pred Drugi svjetski rat njemački hemičari su razvili plan kontrole masa. Njemački narod nije ni znao da je za takvu kontrolu bila zadužena u svijetu najveća hemijska kompanija I. G. Farben, čiji su stručnjaci u vodu dodavali natrijum-fluorid. Fluorisana voda, dokazano je, mijenja svijest ljudi i osim niza negativnih posljedica (kancerogena oboljenja, sterilitet) izaziva gubitak volje, eliminira osjećanja, slobodu izbora. U glavnu ‘zaslugu’ tih eksperata spada i pronalazak Ciklona B, materije koja pomiješana s vodom oslobađa smrtonosni gas kojim su masovno ubijani a potom spaljivani zatvorenici u koncentracionim logorima. Te i slične ‘stručnjake’ vi Amerikanci ste ‘usvojili’. Među njima su Martin Borman, Ivan Nikolaevič Demianuk, Klaus Barbie, Hadž Amin El-Huseini, Kurt Weldheim, Mengele, Werner von Braun, Walter Rauf, Walter Dornberger, Andrija Artuković, Walter Schreiber, Emil Ausburg, Kurt Blom, Frantz Siks, Hans Kamler, i ostali…"
Amerikancima zahvaljuje što danas nije u Bosni, zemlji u kojoj se rodio, koju su generacije njegovih predaka izgrađivale i štitile od invazije svih "dobrotvora" poput njih, i što ne prenosi znanje mladima na jeziku koji najviše voli, "jeziku daleko ljepšem i bogatijem, koji ima dušu, za razliku od vašeg neprirodnog koji groteskno deformira anatomiju lica i govornih organa".
Dok je bio profesor ("a vi i vaši Zbigniew i Madeleine ste krivi što to više nisam") na prvom času svake školske godine, za uvodni pristup filosofiji, "birao sam da svojim studentima čitam pismo indijanskog poglavice upućeno 1854. godine vašem bijelom poglavici Franklinu Pierceu. Od tada do danas nisam promijenio mišljenje da je riječ o najuzvišenijoj filosofiji egzistencije i pretečoj svih ekoloških teorija. To pismo, potresno u svojoj iskrenosti, ujedno je nenadmašan model etičkog mišljenja i produkt najviše kulture komunikacije. Učinili ste Planeti sve ono čega se veliki Čovjek iz plemena Seattle plašio. Učinili ste i još mnogo gore, što se nije moglo ni pretpostaviti prije 150 godina. Kako vi možete govoriti o sebi kao pobjednicima nad fašizmom?" Ako ste već nadmoćnom "civilizacijom" vaših topova okrutno pokorili taj narod, mogli ste bar nešto naučiti i prihvatiti od njihovog odnosa prema prirodi. Sada imate ekološke pokrete čije se aktivnosti iscrpljuju u odveć odocnjelom opominjanju i lamentiranju. Stotine tisuća četvornih kilometara asfalta prekrile su najplodnija polja na kojima su nekad jurili mustanzi, slobodno pasli jeleni i bizoni. Sada je kasno, navodi Hajnal. "Iscrpili ste Zemlju i ona je sve lakša. Vađenjem nafte, uglja, ruda, sagorijevajući sve što ste iznjedrili iz njene utrobe, oslobodiliste u atmosferu, prema Avogadrovom broju, toliko čestica koje će vezati vodu pa će nebo doslovno pasti, da bi potom zavladao prvo potop, a zatim, kada zbog uništenog ozona ispare sve vode, doći će suša i pustoš. Zemlja nije prva planeta koju je uništio čovjek vašeg kova…"
Kaže da mu je žao brata, ali da mu ne može pomoći. "Nije mi vjerovao. Kao što ni mnogi naivni ne mogu ni naslutiti u šta su pali". Podržavate Izrael jer vam ne dopire do svijesti da je to već tri milenijuma izgubljena zemlja, piše Hajnal. "Vama je on važan samo kao najveći nosač vaše vazdušne ratne flote, potreban kao most neophodan za kontrolu nad naftnim resursima i narko-dilerskim bogazama Bliskog i Srednjeg istoka. Umjesto da se zalažete za demilitarizaciju svih ovih regija, vaši avax-avioni su sve češće vidljivi na nebu iznad presvete zemljice koju baš ovih dana treba da posjeti presveti ‘otac’. Odmah nakon posjete njegovog prethodnika Karola Woytile planula je druga palestinska intifada. Kako se završila ta nuncijska pontifesovska infantilijada najbolje znaju žrtvovani stanovnici Gaze. Taj ‘praotac’ blagouzvišeno glagolja da donosi mir. Pa mir nije obećao ni onaj s čijim se imenom blagoglagoljaši krste. Naprotiv, govorio je da donosi mač, ali se za njegove jasne riječi uvijek nakon silnih filoloških egzegeza i hermeneutičkih crazy-luping dis-konstrukcija, de-reverzibilno-mastodontskih rakursa i polifilogenih onomatopeja pronalazilo da su u pitanju bile ‘metafore i anamnetičke praslike’. Možda će neki rijetki među vama likovati kada sveta sjedalica padne i otkrije se da je u strogoj tajnosti čuvala se tajna da je raspeti sin plemenitog naroda Esena, srodnog Bogumilima, bio posve krvi nesklon – vegetarijanac. Rim tu strašnu sektaško-zavjereničku tajnu čuva već treći milenijum. Ali i među monasima uvijek se pronađe neki kojem se doista ukaže Istina, pa ta tajna postane (iako još uvijek poluobznanjena) važnim otkrićem".
"U Iranu ste izgubili. Irak pretvorili u brato-samoubilačku klanicu. Tamo je poslije bušogrmolike kampanje s otrovnim plodovima u muci stradalo više od 1.000.000 duša. Prema Associated Pressu samo od 2003. poginulo je 110.600 Iračana. Al-Qaida je vaš proizvod. Od Afganistana ste napravili antirusku Talibaniju. Sada se vašim interesima u Pakistanu ljulja tlo pod nogama jer su talibani siti vašeg "morala"… Vi ste im inficirali maštu o lakoj zaradi putem krijumčarenja opijuma, da bi vašim prljavim novcem kupili oružje. Sad tim oružjem njihova djeca ubijaju svakog ko ne misli talibanski".
U susret 9. maju, Danu pobjede nad fašizmom, svijet se pita šta zna, šta mu je činiti, čemu može da se nada? Pobjeda? Zvuči patetično i sarkastično. Ako je osovinaški nacizam pobijeđen, nije pobijeđen nacizam. On je 1945. samo poprimio još katastrofičniju formu. Za Auswitze ste znali, da ste htjeli mogli ste spriječiti. Hiroshima se nikada neće moći zaboraviti. Niti oprostiti Armenia, Ruanda, Bosna… Nemam toliko ironije da vam kažem i ostatak. Možda, ipak: Srećan vama Dan pobjede! Pobijedili ste. Ali, samo u jednoj bolnoj noći ove antihumane sesije. Neće vam vrijediti. Na krilima Feniksa uvijek se negdje u duboko u kosmosu, dovoljno daleko od vas, rađa nova Poezija", kaže na kraju svog pisma Amerikancima Marjan Hajnal.
Meni, nepopravljivom prozapadnjaku Hajnal nije srušio veru u pogoleme vrednosti tamo davno oprobane. Ili je Marjan samo akcentovao gramzivost najvećeg Gramzivca, što, prilagođeno uslovima, imamo i u našim zemljicama? Znajući da je Crnogorcima važnije da raspravljaju o svetskim pitanjima nego o svojim, životnim (preče je bilo zdravlje Leonida Brežnjeva nego put za žabljačka sela, recimo) ovo je dobra prilika da o dalekoj zamamnoj Americi prodiskutujemo i iz "Hajnalovog ugla".
“Kome ste vi još dobro donijeli?”, pita ih Hajnal.
Sve sto kaze Hajnal je tacno – ali nije istina.
Jer postoji i druga strana medalje. Uostalom, niko
pametan od dobra ne bjezi (i obratno niko pametan ne zeli da zivi u “zlu”) – a jos uvijek svi bjeze u Ameriku. A najvise iz onih zemlalja koje “najvise mrze” Ameriku.
No, za naseg prijatelja Hajnala ima jedna druga indijanska prica:
“Jedne veceri, jedan Cherokee starac je pricao svom unuku o borbi koja se odvija u ljudima. I rece mu: Moj sine, borba se vodi izmedju dva “vuka” koji zive u svim ljudima. Jedan je Nesreca (Nezadovoljsvo) – strah, briga, ljubomora, tuga, samosazaljenje i osjecanje manje vrijednosti. Drugi vuk je Sreca – radost, ljubav, nada, spokojnost, ljubaznost, velikodusnost, istina i saosjecanje.
Unuk razmisli o rijecima djeda nekoliko trenutaka i zatim upita djeda: “A koji vuk pobejedjuje?”
Stari Cherokee mu jednostavno odgovori: ” Onaj kojega hranis”
Cini mi se da nas prijatelj Hajnal hrani samo onog nesrecnog vuka. Ovo lamentiranje je tako tipicno za nase ljude koji su, ophrvani bolom i nesrecom – ne samo skore – vec i daleke proslosti, sposobni da vide samo tamnu stranu.
Bilo bi apsurno nabrojavati “dobra” koja je Amerika donijela svijetu. Samo da pomenemo da su zahvaljujuci Americi dobijena dva svjetska rata – da je Marsalov plan obnovio Evropu a i nas hranio (“trumanova jaja, zuti sir, cebad, itd.).
Kako to da je Amerika u tako kratkom periodu uspjela da izabere crnca za Predsjednika? Pitam se kada ce neki Rom postati Predsjednik bilo koje republike (iz bivse nam zajednice) i pored toga sto smo mi tako “dobri i plemeniti ljudi” u poredjeneju sa Amerima?
Zao mi je vaseg prijatelja – neka malo hrani i onog drugog vuka. Da ne crkne od gladi.
“Sve sto kaze Hajnal je tacno – ali nije istina.”
Ово је одлично госп. Стојановићу! Је ли Ваше или сте позајмили?
“Sve sto kaze Hajnal je tacno – ali nije istina.”
Ово је одлично госп. Стојановићу! Је ли Ваше или сте позајмили? perfect stranger
Hvala na komplimentu P.S.
Jeste “originalno” jer je to bila prva misao koja mi je pala na pamet poslije citanja teksta.
Da li je zaista originalna?
Ko zna?
Kada citate mnogo onda vam neke misli ostanu u glavi. Dobar primjer je cuvena JFK izreka na inauguralnom govoru: “Ne pitajte sto vasa domovina moze da uradi za vas – pitajte se sto vi mozete da uradite za vasu domovinu” (prije njega – i to dosta ranije – to je napisao cuveni libanski pjsnik i slikar Kahlil Gibran – no svi misle da je to “originalni Kenedi”).
Ovo me podsjeti na anegdotu o Oskaru Vajldu (O. Wilde).
“Jedan od Oskar Vajldovih prijatelja rece neku duhovitu misao. Svi su se nasmijali a Oskar je, pomalo tuzno, rekao: “Steta sto ja nijesam ovo prvi izrekao”. Njegov prijatelj – sa izvjesnom dozom sarkazma dobaci: “Ne bini Oskare – reci ces.” Svi su se nasmijali.
Sto zelim da kazem – tesko je naci zaista originalne misli. A jos vaznije je upotrijebiti ih na pravom mjestu. I u pravo vrijeme. I u tome je originalnost.
Потпуно Ñте у праву, уоÑталом још давно је речено (не Ñјећам Ñе ко је рекао, али Ñе Ñвакако ради о општепознатој Ñтвари) да је Ñве напиÑано, и да уопште није могуће нешто ново или оригинално напиÑати (а ова миÑао поÑтаје прихватљивија ако Ñе узму у обзир милиони и милиони књига које Ñу напиÑане од почетка наше цивилизације, одноÑно од почетка њене пиÑменоÑти). Ðли ви правилно примјећујете да оригиналне миÑли (па ако оне то, заправо, и нијеÑу ваља употребити у право вријеме и на правом мјеÑту). Моје мишљење је да Ñте Ви то у овом Ñлучају урадили.
Pa sad…ima tu dosta toga da se zamjeri Americi. Licno smatram da su parole i govorancije o “progresu, traganju za srecom, slobodi, itd”, tj. sve ono sto navodno karakterise tu “zemlju slobodnih i dom hrabrih” u praksi najcesce bile pretvorene u davanju maha i prostora gramzivosti, najgorem egoizmu, iskljucivosti, samodopadnosti, gazenju preko u bukvalnom smislu leseva onih koji su u datom trenutku stajali na putu gore naveddenim parolama, itd, itd. Da, Amerika jeste bila utociste mnogima, ali to je najmanje sto je mogla da bude u datom istorijskom trenutku. Medjutim, cijenu za to su placali i jos uvijek placaju svi oni koji tamo odu gubljenjem identiteta, kidanjem svake veze sa korijenima i pretvaranjem u samodopadljivog, samodovoljnog snoba (ali bolje da se ne ponavljam).
Kad se samo sjetim svoh njih koji su se okupljali i kukumavcili nakon “September 11th” non-stop spominjuci “poginule Amerikance”, a ne “poginule ljude”, kao da su Amerikanci ne spadaju u iste (valjda su nesto vise od toga). I to su radili ovdje kod nas, koji se jos uvijek vrlo dobro sjecamo skoro 200,000 mrtvih u ex-Yu ratovima.
Inace, zastupam tezu da Amerika nikad nije trebala da se odvoji od britanske krune. To nisu uradili ni Kanada, ni Australija, itd pa pogledajte ih danas. Po mnogo cemu, a narocito po pitanju ljudskih i gradjanskih prava (u koje se Amerikanci zaklinju) oni su daleko ispred USA. Inace, Velika Britanija je ukinula ropstvo 1834.god., dok je USA to uradila 1865.god nakon krvavog gradjanskog rata. Naravno, u medjuvremenu se USA dicila svojim slobodama, iako je u vrijeme americke revolucija 20% stanovnistva bilo africkog porijekla.
Nakon sticanja nezavisnosti, USA vise nije bila utociste prognanika iz Evrope (to je bila u 17. vijeku dok je jos bila britanska kolonija), vec “Meka” za spekulante svih vrsta, avanturiste (u onom ne-romanticnom smislu) i sve one kojima je materijalna dobit bila ispred dobrobiti svog bliznjeg. Inace, jedan od razloga izbijanja americke revolucije je taj sto je britanska kruna zeljela odrzati mir sa lokalnim domorocima i zabraniti daljnje naseljavanje na njihovoj teritoriji, sto su kolonisti protumacili valjda kao “ugrozavanje njihovih interesa” (kako ovo poznato zvuci).
Ne slazem se da je II svj rat dobijen zahvaljujuci USA. Najveci teret rata iznio je Sovjetski Savez sa skoro 30 miliona mrtvih (dijelom i zbog Staljina) koji je u Moskovskoj, Staljingradskoj i Kurskoj bici slomio snagu Wermacht-a. Ameri u upali kada je Nijemcima kolo vec krenulo nizbrdo i samo su ubrzali kraj rata.
Ne bih ni da spominjem uticaj USA u Latinskoj Americi i njihovu podrsku bukvalno svakog diktatorsko-fasistickom rezimu i broju patnje i stradanja koje je to izazvalo, narocito u Gvatemali i El Salvadoru. Tu je i Afrika i Patris Lumumba, npr. Tu je i uloga FBI u cistkama 50-tih, slucajevi Dzona Lenona i Jimi Hendrixa, ali ko ce sad pisati o tome….
“Sve sto kaze Hajnal je tacno – ali nije istina.”
Unazad 10-15 godina, rekao bih “Uh, ove gluposti”
Danas, ili više znam, ili sam više pjesimista. Hajnalove teze i razmišljanja su mi sve bliža. Ne dijelim ih u potpunosti, slažem se da ima i druga strana medalje, ali…
Sve manje vjerujem u američku demokratiju(i svjetsku uopšte), sve više uvidjam da smo tehnološkim napretkom unazadili čovječenstvo.
Posebno me je dojmio osvrt o upotrebi “odbjeglih”( i zaštićenih) ratnih zločinaca nacističke Njemačke i njihovom korišćenu za “američki napredak nauke”.
Hirošima, podrška profašističim-diktatorskim režimima Južne Amerike je nešto što me i “onda”(kada sam još vjerovao u nju) veoma bunilo.
Autor reče da Crnogorci vole da razglabaju svjetske probleme. Slažem se.
Malo ću se osvrnuti stoga na domaći teren.
Stičem utisak da je američki ambasador u Crnoj Gori, g.Roderik Mur siva eminencija naše vlasti. Dolazak američkog podsekretara i izjava da, parafraziram:
“Crna Gora je partner Amerike(!!!), da Amerika veoma cijeni priznanje Kosova od strane Crne Gore, te da je slanje misije u Avganistan pravi potez a da je Crna Gora na dobrom putu za učlanjene u NATO gdje je Amerika, opet, rado želi vidjeti kao partnera…”
Uz svu našu megalomaniju, ko vjeruje da smo mi neki vojni faktor, da možemo biti partner Amerike, koja, usput, nema nijednu investiciju u Crnoj Gori, onda je nemam riječi.
Ko ne vidi da Amerika veoma dobro zna prirodu crnogorskog režima, a opet ga podržava, što reći?
Ko ne vidi da je Djukanović medjunarodni i američki “igrač” još dok ne “odradi” NATO, taj slabo vidi :))
A koji si interesi da MORAMO biti u NATO, neznam. Svodi se na neka moja nagadjanja i neprovjerene informacije o nekom alternativnom naftovodu-gasovodu Turska, Grčka, Makedonija, Kosovo, Albanija, Crna Gora…
Duga priča, trebalo bi mi puno vremena, koncetracije i znanja, da dam svoje mišljenje o svim stavovima gospodina Hajnala, koji su svakako zanimljivi, ali opet, jednostrani.
Prehranit sedam milijardi stanovnika zelene planete, sa divljim mustanzima i bizonima bez brzog transporta i brzih puteva je iluzija.
Mozda ovu planetu treba poklonit prirodi i pushtit ljudski rod da izumre, niko to nebi primijetio u okolishu, na bliskim naseljenim planetama, jer je prostor i vrijeme bez granica isto kao i ljudska glupost i tupost.
Ja sam zahvalan Jamerici, shto je pobijedila u chetiri svijetska rata, prvom, drugom, ideoloshkom i teroristichkom.
Mnogi tamni oblaci su pohodili zelenu planetu, koliko ja mogu procijenit,
JAMERIKA je vishe vedrila, nego oblachila,
i vjecha joj fala za TRUMANOVA JAJA, SIR KACHKAVALJ iz konzervi i one dekice za postelju, da ne bjeshe njih, nebi ni mene danas bilo da pishem po blogovima, umro bi od zime ili od gladi.
A mnogi profesori prerano polude,
jer gledaju detalje kao autisti, ne vide cjelinu, niti znaju koliko proteina i masti je potrebno da prehranimo sedam milijardi stanovnika ove josh uvijek zelene planete, i kad bi djed Stanisha sa magarcem, preora toliko hektara, da nema Jamerichkih traktora i goriva za te traktore.
“Amerika za pocetnike”, cudan naslov! Davno sam ja poceo da upoznajem tu daleku Ameriku. Proslo je vise od sesdeset godina kada sam prvi put cuo da je Grga Zlatoper izgovorio tu rijec preko ‘radio talasa’ “Glasa Amerike”. U nasem zabacenom selu, bez puta i struje, stari Tomo je jedini imao Tranzistor, kako smo mi tada nazivali taj radio na baterije. Taj Grga Zlatoper je fino govorio na srpsko-hrvatskom jeziku tadasnje Jugoslavije. Kod Toma su dolazili nekolika starca u selu da bi culi vijesti u svijetu. Nijesam zapamtio mnogo sta je Grga govorio. Ostalo mi je u sjecanju njegovo obracanje “porobljenim narodima” Istocne Evrope.
Kad sam malo porastao i poceo preko ljeta da cuvam ovce, upoznadoh staroga Raka Bojanica-cobana koji je dugo vremena radio u rudnicima zlata na Aljackoj. Pricao mi je o zivotu nasih Crnogoraca, kao i o nezgodama na sta su nailazili. Tu u hladovini breza i bukava na Zabranu (kralja Nikole), od mnogih Rakovih prica zapamtih ovu: Kaze stari Rako, preporijeca se jedan nas Crnogorac sa americkim Crncem. Tada su vladali neki cudna pravila tog “divljeg Zapada”. Ako se posvadjas sa nekim, dogovorite se da izadjete na dvoboj, ili kako bi mi Crnogorci rekli na saketanje. Skinete kaput, kosulju i podkosulju (ako je imate), i onda do pasa go izadjete da se udarate zatvorenim sakama. Ko prvi padne na zemlju od udaraca, taj gubi bitku. Nas Crnogorac (junak ove price) je bio ljudeskara, krupan, kao da je “odvaljen od stijene”. Crnac je bio manji rastom, zdepast i misicav. Da vas nebih zamarao, skraticu ovu pricu. Izadje nas Crnogorac i americki Crnac na saketanje. Okolo njih masa naroda. Vecina bijelih navijaju za naseg Crnogorca. Ima i za ‘Obaminog’ Crnca nesto navijaca. Crnac je bio mnogo spretniji, vjestiji i pokretniji od nasega Crnogorca. Nekoliko udaraca Crnca nagrdi nasega, i bilo je neke sukrvice iz nosa i usta da tece. Hrabrili su ga da izdrzi, i da bar jednom Crnca mazne ‘po nasemu’, a ne da skakuce oko njega. Saketanje dugo nije trajalo. Primijetise da je Crnac krvario mnogo, i da je bio rasporen “od uckura do grla bijela”. Prekidose dvoboj, i ustanovise da je Crnogorac imao Veliki Nokat na palcu desne sake. Poslije ovoga dvoboja, uveli su pravila da se pregledaju nokti, pa ako su veliki da se odsjeku prije saketanja. A sad nesto drugo.
Cudi me sto sto Marijan Hajnal nigdje ne spomenu nista o McCartyismu. Ovdje cu navesti sledece: “America's communist Witch-hunt of the 1950s destroyed many lives, including that of chief prosecutor Joseph McCarthy.” Da, senator Joseph McCarthy je 9 Februara 1950 lansirao veliku kampanju protiv komunistickih konspiratora koji hoce da “destroy the American way of life.” Makartizam u USA, bi mogli uporediti sa Staljinizmom u SSSR-u. Godine 2003 su publikovali 4316 stranica gdje se mogu naci mnogo dokumenata tog mracnog perioda americke istorije. Drugog maja 1957 godine McCarthy je umro jer su pluca bila “sagorela” od prekomjernog uzimanja alkohola. O sadasnjoj Americi nebih mogao diskutovati, to cu ostaviti ovim mladjima na kojima “svijet ostaje”. Zivjeli!