Rijetke su prilike kada dozvolim sebi da iskočim iz kože, što se ono kaže. Juče je, upravo to bio slučaj.

Piše: Milan Šaranović

Povod je bila priča o raspodjeli dijela prihoda od igara na sreću, na panelu koji je uz podršku Fridrih Ebert fondacije organizovao Centar za građansko obrazovanje.

Raspodjela dijela prihoda od igara na sreću je vruća tema za javnost u Crnoj Gori. Sa jedne strane čuju se različite kritike, a sa one druge (pogodite koje) sve je ako ne u najboljem, ono makar u redu ili ide na bolje.

Nakon uvodnog dijela koji je okarakterisala polemika predstavnika civilnog sektora i predstavnika državnih organa, tj. Komisije za raspodjelu dijela prihoda od igara na sreću uslijedile su diskusije i pitanja predstavnika civilnog društva. No, prije nego što dođem do diskusija moram donekle da dočaram…

Od gospodina koji obavlja izvjesne poslove u „Baćovoj komisiji", kako je nazivaju neki, čusmo kako treba uzeti u obzir i drugu stranu priče. Iznese on još neke nonsense i tumačenja stanja. A svoju priču započe što se kaže „od kulina Bana, pa do današnjih dana". Mada ti banovski momenti u ovoj priči počeše 2006. godine. Do sada je komisija raspodijelila oko 12 miliona eur. Ovaj gospodin, iznese tumačenje stare Uredbe o načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću. Naime u članu 15. ove uredbe pisalo je da Iznos sredstava koji se po osnovu Konkursa dodjeljuje ne može biti manji od 60% traženih sredstava. Njegovo tumačenje ove konstrukcije je da svaka organizacija koja je aplicirala mora dobiti 60% sredstava. Pomenuti gospodin smatra da je civilni sektor odgovoran za nepreciznost u toj staroj uredbi, a pri tome zanemaruje činjenicu da nije civilni sektor taj koji je odgovoran za njeno usvajanje već Vlada čijoj strukturi on sam pripada. Na ovaj način projektuje se odgovornost na one čije aktivnosti i sama održivost direktno zavise od ovih sredstava.

Prvi čovjek ove komisije u jednom trenutku reče da svi imamo odgovornost za probleme koji postoje u raspodjeli ovih sredstava. Veliki dio predstavnika nevladinog sektora nije se složilo s ovom konstatacijom. A kako bi se i složio bilo ko, kad je odgovornost za katastrofalno stanje isključivo na Komisiji i u krajnjem na Vladi koja je izabrala tu komisiju.

Sa druge strane predstavnik Koalicije saradnjom do cilja, usprotivio se nekim iskazima predstavnika Komisije, te je dosadašnju proceduru raspodjele sredstava okarakterisao „sramnom".

Vrijeme za pitanja pretvorilo se u diskusiju i rijeku sasvim osnovanih kritika. Predstavnici nevladinih organizacija, među koje i sam spadam, pokrenuli su više pitanja. Neka od njih su:

Ne poštuju se kriterijumi za raspodjelu sredstava

Ne poštuju se propisane forme – nekoliko organizacija na posljednjem konkursu nijesu ispoštovale propisanu formu, i umjesto da u preliminarnom čitanju projekata njihovi projekti budu odbijeni zbog neispunjavanja tehničkih uslova, one su dobile sredstva. Nasuprot njih organizacije koje su u potpunosti ispoštovanle ove tehničke uslove nijesu dobile sredstva. Iako, smatram da je možda neukusno navoditi konkretne primjere, dopustiću sebi slobodu da uđem u zonu neukusa. Konkretan primjer prethodno navedenog je nazovi projekat „Društva za pomoć MNRL (mentalno nedovoljno razvijenim licima) Karolina" iz Nikšića. Ovo štivo koje se teško može nazvati projektom pisano je u prvom licu, bez ciljeva i kvalitetnog opisa aktivnosti. Pored toga u toj aplikaciji nigdje nema ni pomena o budžetu. No to nije bio razlog da ova organizacija ne dobije 9000 eur. Imajući ovo u vidu, postavlja se pitanje koliko članovi ove komisije uopšte znaju šta je to projekat, koji su njegovi djelovi i sl. Moja procjena je vrlo malo. Ono što je poraznije od toga je što isti ni ne žele da razumiju ono o čemu odlučuju. Ko želi da vidi ovaj očigledan primjer to može i uraditi na  linku.

Ne postoje jasne procedure monitoringa sprovođenja projekata – čusmo i da su sredstva koja su bila opredijeljena za monitoring sprovođenja projekta, preusmjerena za pomoć stanovništvu u poplavljenim područjima. Ovo je samo po sebi plemenita ideja. Međutim, to je perfektan izgovor da se ne sprovede monitoring projekata, jer bi se sasvim sigurno otkrilo mnogo toga, što nije u interesu ni samim individuama umiješanim u raspodjelu sredstava. Zaključak se može formulisati na sljedeći način: „Dobili ste pare, radite što hoćete s njima. Niko vas neće nadgledati."

Ocjenjivanje projekata ne radi se na način na koji bi to bilo korektno, ne postoje evaluacione tabele…

Procedura imenovanja članova Komisije nije odgovarajuća

Mnoge organizacije ni nakon više pokušaja nijesu dobile sredstva, a kao po običaju, iste nikada ni ne dobiju valjano obrazloženje odbijanja projekta.

Dosadašnji predstavnici nevladinog sektora u Komisiji nijesu opravdali povjerenje koje im je bilo ukazano.

Do posljednjeg Konkursa nijesu objavljivani odobreni projekti na web sajtu Komisije.

Na kraju, ove osnovane i utemeljene kritike shvaćene su kao pritisak na Komisiju, te okarakterisane kao paušalne.

Ono čime bih završio ovaj tekst je jednostavna konstatacija: Ovo je sramno!