Nijesam se hvalio, ali nijesam ni krio da sam početkom 1991. godine iniciran u organizaciju Slobodnih Zidara. Prije nekoliko dana informaciju o svojoj pripadnosti ovoj staroj i časnoj organizaciji podijelio sam sa auditorijumom  emisije Prizma na TV Vijesti.

Očekivao sam pitanje, kako to da jedan profesionalni novinar kome je u opisu posla da otkriva tajne bude član jedne organizacije koju većina ljudi smata tajnom. To pitanje je izostalo, ali potreba da odgovorim na njega nije isparila.

Ne želim ovdje na blogu da objašnjavam zašto masonsko bratstvo nije tajno udruženje, ali ću samo podsjetiti na jednu od bitnih karakteristika tajnih društava – tajnost ciljeva. U slučaju masonerije, nema tajnih ciljeva.

Sada ću malo da okolišim.

Kada sam, kao novinar početnik, zajedno sa iskusnom koleginicom pratio sjednicu nekog odbora Socijalističkog saveza radnog naroda, društveno-političke organizacije u kojoj se pričalo o svačemu, a odlučivalo niočemu, trebalo je da, obuke radi, napišem izvještaj. Prelistavao sam notes naprijed – nazad i nikako nijesam uspijevao da iz obilja zabilješki destilujem informaciju koja ima snagu novosti (vijesti). “Nemam šta da napišem”, razočarano sam saopštio iskusnoj koleginici, mentorki. Nije, srećom, insistirala, iako nijesam ni danas siguran da nije pomislila kako se novinarstvo nije sa mnom usrećilo.

E, pa, kao ni pomenuti sastanak SSRN-a, ni masonska loža nije mjesto sa koga bi novinari mogli da uredniku donesu  vijest važnu za javnost. U loži se već stoljećima, sa manjim korekcijama, ponavlja jedan te isti ritual otvaranja i zatvaranja lože, inicijacije i uzdizanja na više stepene. Osim toga, u loži masoni predstavljaju braći svoje radove koji se tiču raznih tema koje doprinose duhovnom i moralnom uzdizanju, razgovaraju o tim temama i razmjenjuju informacije koje se tiču unutrašnjih administrativnih pitanja, kao i pitanja saradnje sa ostalim bratskim ložama. Naravno, dio toga bi bio zanimljiv i za ljude izvan bratstva, ali masonski sastanci u loži nijesu medijski događaji koji ‘proizvode’ nešto o čemu bi javnost trebala da bude informisana.

A tamo gdje vijesti nema, nema ni iskušenje za profesionalnog novinara koji je mason, niti konflikta interesa.

Novinari i mediji skloni senzacionalizmu ne nastoje da saznaju šta se dešava u loži, nego ko se okuplja u loži, ko su članovi masonske organizacije. Gledano iz perspektive javnog interesa,  pitanje članstva u masonskom bratstvu može da bude jedino važno u slučajevima kada se to tiče nekoga ko obavlja javnu funkciju. Moj lični stav je da svako onaj ko se kandiduje za neku javnu dužnost  treba da otkrije svoje članstvo u bilo kojoj organizaciji, uključujući i slobodnozidarsku, i bude spreman da takav svoj izbor obrazloži.