Sarajevo, 13. Oktobra

Prva OSCE konferencija o medijima Jugoistočne Evrope

Peta sesija

Ćevapi u ‘Mrkvi’ su bili kao i obično – odlični. O rahat lokumima iz ‘Badem butika’ da i ne govorim. Sarajke lijepe ka’ vazda. U ‘Bečkoj kafani’ hotela ‘Evropa’ puši se slobodno i opušteno; toliko opušteno da sam uživao i ja, iako sam ‘đavola’ bacio ima osam godina. Uživao sam gledajući tuđe uživanje.

O službenom dijelu posjete možete se informisati ovdje, i iz priloženog videa u kome je samo dio onoga što sam u kratkom vremenu uspio da kažem. U nastavku je ono što sam, kao koncept moga izlaganja, poslao organizatorima konferencije.

****

Kako popraviti situaciju? Taktički manevri u nepovoljnim okolnostima

Želim prvo da sa vama podijelim priču koju mi je povjerila koleginica iz jedne crnogorske komercijalne televizije, a koja me je i podstakla na perspektivu ovog izlaganja.

Priča ide ovako: Novinarka je, uz saglasnost menadžersko-uredničke ekipe, pipremila priču o jednom veoma aktuelnom i kontroverznom pitanju. Kada je priča bila gotova, šefovi su rekli da neće biti emitovana, iako je nijesu ni vidjeli. Koleginica je insistirala da pogledaju priču. Učinili su to i nijesu imali primjedbi na  profesionalnost u pristupu i obradi.

Zvali su nas danas iz vlade nekoliko puta, bilo je objašnjenje. Iz vlade su, naravno, zvali da zadave priču. Profesionalni argumenti su bili nemoćni pred moćima vladinih argumenata.

Kada želite nešto da promijenite nabolje, onda ne treba samo da znate šta je loše i da ga vjerodostojno opišete, nego i da znate kako je do toga lošega došlo, šta ga uzrokuje, šta je u njegovoj pozadini.

Takođe je važno znati ko je onaj koji dobija od onoga što je loše, a ko treba da je na dobitku od promjene nabolje.

Za onoga ko hoće da mijenja stanje stvari nabolje, važno je da zna ko su njegovi protivnici, a ko njegovi saveznici.

Ja spadam u one koji misle da je, generalno gledano, stanje u masovnim medijima i novinarstvu u našem regionu veoma loše i da to LOŠE zakonomjerno proishodi prvenstveno iz ideološke – ekonomsko-socijalne-kulturne matrice neoliberalnog kapitalizma, koja je dodatno deformisana u uslovima tranzicione pometnje u našem regionu. Ta pometnja je, pored ostalog, porodila balkansko traniziciono tajkunsko-japijevsko bratstvo, kome masovni mediji služe kao sredstvo zadovoljavanja egoičkih (koristim pojam Ekarta Tola) poriva za bogatstvom i moći, a njihove se pozitivne društvene funkcije svjesno potpuno zapostavljaju ili prilagođavaju egoičkim ciljevima.

Ovo što ću sada kazati, svi vi ovdje dobro znate, ali želim da podsjetim: Načela slobode izražavanja i informisanja su u temeljima pluralističkog i demokratskog društva, a jedan od osnovnih principa demokratije je da građani/građanke imaju pravo da učestvuju, direktno i/ili indirektno, u donošenju odluka koje oblikuju sadašnjost i budućnost. Ideal koji stoji iza prava na informisanost je da građani/građanke imaju sveobuhvatne, uravnotežene i tačne informacije o događajima koji utiču na njihove živote, posebno o onim događajima čiji je uticaj presudan.

Egoičnost balkanskih političkih i ekonomskih elita, u koje spada i ono tajkunsko-japijevsko medijsko bratsvo, u potpunoj je opoziciji sa svrhom koje masovni mediji imaju u demokratskim društvima ili društvima koja nastoje da takva istinski budu, a ne samo deklarativno.

Strategija temeljnih promjena bi podrazumijevala da se dokine ta egoičnost, ali to, bojim se, nije moguće u dogledno vrijeme. Preostaje nam, onda, mogućnost kakvog – takvog taktičkog manevrisanja unutar prostora i sistema koji su zakonomjerno više protivnici promjena nabolje, nego saveznici.

Kada sam, sredinom ove godine, učestvovao na Nacionalnoj konvenciji o evropskim integracijama Crne Gore posvećenoj ulozi medija u društvu i pomenutim integracijama, zalagao sam se za meki državni intervencionizam, koji bi doprinio poboljšavanju situacije kada je u pitanju ispunjavanje svrhe novinarstva kao najvažnijeg segmenta masovnih medija. To zalaganje je naišlo na odobravanje i formulisano je u vidu preporuke, koja glasi:

Vlada bi trebala da kreira mehanizme (npr. kroz uvođenje poreza na šund i kič, a sa druge strane, kroz poreske olakšice za medijska preduzeća koja sprovode programe društvene odgovornosti) kojima bi stimulativno djelovala na medije da se više i produbljenije bave temama od javnog interesa, a destimulisala tabloidizaciju medija koja je rezultat naglašene komercijalizacije i senzacionalizma.  

Polazeći od lokalnog, crnogorskog iskustva, gdje vlasničko-upravljačke strukture opstruiraju uspostavljanje novinarstva kao društveno odgovorne i etične profesije, sklon sam da se postojeće stanje pokuša popraviti tako što bi javna i privatna medijska preduzeća bila zakonom obavezana da učestvuju u izgradnji i djelotvornom funkcionisanju samoregulatornih mehanizama, kako na redakcijskom, tako i na nacionalnom nivou.

Sticajem okolnosti sam početkom prošle decenije učestovao, kroz neformalnu edukaciju, u pokušaju da se kvalitet medijske produkcije u mojoj zemlji podigne do nivoa prihvatljivih profesionalnih i etičkih standarda. Kako taj napor nije ishodovao nekim značajnim rezultatom, a tržište, u koje se ovdje na Balkanu najviše zaklinju dojučerašnji komunistički dogmatici, nije svojom nevidljivom rukom popravilo stvari, nego naprotiv, sada sam sve skloniji mišljenju da će novinarstvo i mediji biti bolji jedino ako ih na to natjeraju medijski opismenjeni građani, odnosno građanke.

U snaženju organizovanog civilnog društva i novih, alternativnih medija vidim pretpostavke za stvaranje jedne nove vrijednosne paradigme kada su mediji i društvo u pitanju, obezbjeđivanje stalnog protoka informacija bitnih za građane/građanke i osiguravanje prostora za raspravu o svim kontroverznim pitanjima, čime se jedino može doprinijeti prevladavanju konfliktnosti u društvu i svaranju pretpostavki za konsenzus ili kompromis.