Sinoć sam bio u Ulcinju i Trebinju istovremeno. U Ulcinju sam, doduše, bio prisutan i tjelesno i duhovno, a u Trebinju samo duhovno, i to podstaknut onim što se dešavalo u Ulcinju.

U ulcinjskom Domu kulture sam, na poziv prijatelja Gana Resulbegovića, prisustovao promociji istorijske studije Begovi na granici – Resulbegovići od Novog, Trebinja do Ulcinja, autora Šerba Rastodera, koju je izdao Almanah.

Nemam namjeru da vam preporučujem knjigu. Oni koje bude zanimala ova priča umjeće i sami da je nađu i otvore korice. Hoću da podijelim sa vama jedno svoje novinarsko iskustvo, koje mi je isplivalo sinoć na površinu sjećanja dok sam slušao priče o dubokom tragu koje su Resulbegovići ostavili u Trebinju i koje su srpski herostrati pokušali da prebrišu početkom devedesetih minulog stoljeća.

Krajem devedesetih sam bio u Trebinju na novinarskom zadatku. Htio sam da taj boravak iskoristim i za viđenje sa poznanikom iz vojske. Raspitujući se za njega, saznao sam da bih ga trebao potražiti u Muzeju Hercegovine, gdje radi kao saradnik. Otišao sam tamo sa kolegom fotografom. Ljubazni kustos nam je predložio da razgledamo muzej dok čekamo. Pošto se čekani nije pojavio, nas dvojica smo se zahvalili kustosu i otišli.

“Jesi li primijetio nešto neobično?“, pitao me je kolega fotograf kada smo ostali sami.

Pretpostavljao sam da ima u vidu neki neobičan eksponat, koji sam ja previdio iz nekog razloga.

Ispostavilo se da sam propustio da primijetim nepostojanje nečega što je moralo biti prisutno u Muzeju Hercegovine. U etnografskoj postavci nije bilo nikakvog znaka da su u Trebinju i Hercegovini živjeli ljudi islamske vjeroipispovijesti. Ja to nijesam primijetio, iako sam imao predznanje o istoriji ovoga kraja i onome što se tu dešavalo početkom devedesetih. Uprkos tome predznanju, nijesam bio dovoljno senzibilisan da zapažam kao i moj kolega fotograf, koji je pripadao narodu čiji su tragovi izbrisani u etnografskoj zbirci jednog lokalnog muzeja.

Iskustvo o kome je riječ za mene je bio jedan od onih dragocjenih vezivnih kamenova u gradnji vlastitih profesionalnih standarda i etike. Istinski možemo saosjećati sa nekim samo ako smo sposobni da sebe stavimo u položaj onoga sa kim saosjećamo.

Sinoćnje preplitanje informacija o rušenju materijalnih dokaza o trebinjskim Resulbegovićima i onih o novom ukorjenjivanju tih informacija kroz istorijsku studiju i prigodnu naraciju navelo me je i na pomisao da su rušitelji oni koji su slabi, a da su jaki oni koji su meta njihove rušilačke strasti.