Danas sam gledala kako neki ljudi placu iz svakog dijela svoga bica, a ja necu da okrenem glavu i nastavim dalje!
Piše: Jadranka Mamić
Pocet cu sa pricom koju mi je ispricala moja prijateljica, kako je prije par godina, vracajuci se iz trgovine, vidjela covjeka koji lezi na rusevinama svoje kuce i place iz svakog dijela svoga bica. Njoj je bilo neprijatno, samo je zastala, cula u prolazu, da su mu srusili kucu zbog bespravne gradnje, okrenula se i nastavila dalje…
Danas, 14. 05. 2010. sam prisustvovala nasilnom iseljenju, te iste moje prijateljice, iz domarskog stana skole "Marko Miljanov", nakon 32 godine zvljenja u istom!
Ukratko: Pokojni muz moje prijateljice, Mijo Simovic je sa zenom i 2 djece zivio u domarskom stanu skole, cekajuci rjesavanje stambenog pitanja. Novopridosla direktorica je stan umjesto njemu, dodjelila svom muzu tj. sebi. Mijo Simovic umire, a familija se sistematski sikanira od navedene direktorice (gasi im se struja, salju im se astronomski racuni i sl.) Na kraju zavrsavaju na sudu. Prvostepeni sud donosi rjesenje u korist direktorice, uz svesrdnu pomoc advokata tuzene (koji se poslije izgubljenje parnice ne libi da posalje astronomski racun uz prijetnju plenidbe – dok se pecat odluke jos nije osusio.
Nakon toga, moja prijateljica ide od jednog do drugog ministra i ministarstava. ministarstvo prosvjete joj obecava da slijedeca 2 mjeseca nece biti prinudnog iseljenja. Ne lezi vraze, dolazimo do danasnjeg dana, kada me moja prija zove i kaze da su joj u dvoristu: 1. Policija. 2. Hitna pomoc 3. Odbor za prinudno iseljenje 4. Vozni park kamiona.
Okrecem auto i umjesto na izlet u prirodu, dolazim ispred predmetnog stana, vadim foto-aparat.
Dok sam dolazila, pokusavala sam da dobijem bilo kojeg meni poznatog novinara i shvatila, da novinari imaju preca posla.
Krecem da fotografisem i kroz objektiv ugledam ljuti izraz zenske osobe iz odbora za prinudno iseljenje kako u mom pravcu pravi pokret rukom (skraceno-tako se pascad doziva), a ne ispusta nikakav ton. Pitam je, da li se to ona meni obraca (You talking to me!), a ona kaze da ne smijem da fotografisem, dok ne dobijem dozvolu od nje??!! Konstatujem da, u ovom slucaju, nema niko pravo da mi zabrani fotografisanje i nastavljam.
Da vam docaram atmosferu, moram da navedem da su komsije lijepo u svom vrtu sjedile za stolom i ponesto doruckovale. Zamjenik ministra prosvjete se zadrzao u kracem bileterarnom posjetu (dok ga je sofer cekao u sluzbenom autu) i prigovorio odboru za iseljenje da su se oglusili o odluku ministarstva o NE iseljavanju slijedecih 2 mjeseca i na pitanje moje prijateljice kud ce sa stvarima – nemocno je slegnuo ramenima i odleprsao sluzbenim autom da se bavi precim poslom.
Jedino je policija pametno reagovala i odmah privela sina moje prije. Znam da se ovo njoj nece svidjeti, ali mislim da je to bilo pametno, da ne dodje do vece tragedije. Jedan od prisutnih policajaca mi je rekao, da ne zna kako bi on reagovao da se kuci cijeli zivot i da ga dodju tako iseliti!?
Elem, zasto vam ovo pisem?! Vratite se na pocetak!
Danas sam gledala kako neki ljudi placu iz svakog dijela svoga bica, a ja necu da okrenem glavu i nastavim dalje! Nije posteno da 32 godine necijeg zivota izbacuju kroz prozor!
I da… zovem se Jadranka Mamic-fotograf amater.
P.S. Nije gramaticka greska, nego namjerno su mala slova mala, kad su ministarstva u pitanju.
A sad mi dopustite, da operem prasinu sa sebe, cijeli dan sam prenosila stvari i na kraju kao u Holywoodu, prilikom dodjele Oskara, zahvaljujem se prijateljima na pomoci, a prigodnoj zenskoj osobi iz odbora za prinudno iseljenje (sve malim slovima, op.aut.) zelim sretan zivot!
🙁 no comment
🙁
Ne slažem se Plutone, ipak treba komentarisati (iako znam da “no comment” predstavlja, zapravo, iznošenje stava). Naravno, komentarisanje može proishoditi samo iz čitanja ovog teksta u kome se ukazuje na rugobe čovjekove prirode i ljudskog društva. Iako tekst svakako predstavlja jedan subjektivan pogled na situaciju – u njegovu vjerodostojnost lično, a imajući u vidu neka prethodna iskustva i epizode, nimalo ne sumnjam.
Komentarisanjem se, zapravo, otvara mogućnost izražavanja gorkih saznanja o deformacijama u moralnim ispoljavanjima čovjekove prirode. Protagonisti čitave ove priče su, gotovo isključivo, negativci: počevši od tradicionalnih likova koji na tuđoj nesreći žele da grade sopstvenu sreću ili materijalnu korist (a svakako u tom smislu treba istaći i ulogu advokata tužene, koji se pominje tek u par fraza; on je tu kako bi se u tužnoj predstavi prikazala scena iz kakvog dokumentarnog filma o hijenama – hijena se nikada neće odreći parčeta mesa smrtno ranjene antilope). Tu su naravno i nezaobilazni šampioni indiferentnosti: upečatljiva je slika komšija koji uz dramatične trenutke koji se odvijaju pred njihovim očima doručkuju u dvorištu (kao da su se spremili za gledanje nekog akcionog filma). Prisutna je, naravno, i nezainteresovanost novinara, koji u vremenima zahuktale predizborne kampanje imaju “preča posla”…
Šta reći? Istjerati ljude iz stana poslije 30 godina boravka u tom stanu (a bez rješenja stambenog pitanja), kako bi se u tom istom stanu odomaćio neki Direktor? Istina, takve stvari su karakterisale komunistički period, ali ovo je ipak 21. vijek – moderna su vremena, bez obzira na opštepoznati stepen demokratičnosti i tolerancije u ovom društvu. Ako postoji zakon koji dozvoljava ovakvu društvenu sramotu, ovakvo nasilje nad ljudima koji iz svoje kuće bivaju izbačeni na ulicu (jer, poslije 30 godina stanovanja – to je njihova kuća) takav zakon treba hitno promijeniti.
U čitavoj ovoj sumornoj situaciji porazno je to što će najvjerovatnije narednih dana poneko osuditi ovaj događaj, neko izraziti solidarnost s porodicom, poneko prećutati, a poslije par nedjelja sve će otići u zaborav. Meni preostaje da porodici koja je žrtva institucionalne agresije preporučim da bude uporna, da slučaj u kontinuitetu iznosi pred medije i možda, vremenom, i dođe do određenog efekta.
Ova ceolosdocipo kucamada bije ako im ne stanemo na rep…
Nazalost,perfect stranger je u pravu:za nekoliko dana sve ce pasti u zaborav.Istjerana familija je krenula u pogresnom smjeru:obratila se sudu.Da bi se covjek zastitio u ovakvom drustvu,mora imati mocnog zastitnika,ma ko to bio.Mene su zbog mog dugackog jezika vec dva puta pokusali istjerati sa posla,a bilo je nagovjestaja da bi me mogli istjerati i iz stana koji mi je dat na upotrebu dok radim u firmi.Obecala sam “drugarima” da cu im to vratiti,ma sta to znacilo.Nijednog trenutka nisam pomislila niti na ministarstvo niti na sud,kao da ih nema.Bogu hvala da moje dijete ne ide u tu skolu gdje je “ta”direktor.Odmah bi ga ispisala.A vama gospodjo,koja ste ovo napisali,svaka cast.Tako se treba postupati.Ako se nista ne moze vajnoj direktorki osim je na pasja kola izbrukati,treba nastaviti u tom pravcu.Koja je to pacenica i “kadar” da jedino sto je za sebe mogla ostvariti je to da finansijski slabu(jer da imaju pare ne bi ona ni kretala na njih)familiju izbaci na ulicu.Pi,pljuc.Ne bih joj ja dala mira.Ona je niko i nista cim se ustremila na stan skolski, dat domaru skole.Da je cestita i ugledna imala je i druge mogucnosti da dodje do stana.Pazi,molim te, to je za nju “kadrovski stan.A gdje je tu “famozni” sindikat prosvjete ?!Pretpostavljam da brane direktorku.Takve stanove dodjeljuje i oduzima skolski odbor(mogu samo da zamislim njegov sastav).Ovo je bolesno drustvo.A vi Jadranka,pokusajte ovo objaviti u dnevnim novinama jer siromasnog i informaticki nepismenog naroda slabo ima po blogovima.
Vjerovatno ljuti pogled gospodje iz odbra za iseljenje znaci nesto. Mozda da vec ima stan, i ne mora da ceka 32 godine da bi se suosjecala sa bilo kim… Podmireno.
Direktorica hvata svoj red jer posle nje ubrzo dolazi neko drugi na direkktorsko mjesto, pa da rijesi sto prije jer se isto moze desiti njoj, tj. njenom suprugu… i tako to.
A sto se tice gospodje sa dvoje djece.. Nek su zivi i zdravi, a drzava i socijalne sluzbe moraju da se pobrinu za slucaj. I, obavezno (kako ja vidim sa strane prilike u CG), djecu i prije vrtica slati u politiku i partijske odbore pa nece biti ovakvih problema.
Hvala Lepo
Prinudno iseljavanje zene iz kuce u kojoj je zivjela sa dvoje djece punih 32 godine. Da li je to moguce, da se to desava u drzavi koja zeli da bude clan EU? To se desava pocetkom Treceg Milenijuma! Ta zena je gradjanin drzave- Crne nase Gore. Da su te osobe kojim slucajem izbjeglice, drzava bi morala da im obezbijedi smjestaj, po svim medjunarodnim zakonima. Ovako, izbaci njima taj namjestaj na ulicu, zapisite datum nasilnog iseljenja, stavite potpis i tacku, i podjite kod svog seva i recite mu da ste zavrsili posao. Sramota. Stidi se Crna Goro. Stidite se gradjani Crne Gore. Gdje je solidarnost, gdje vam je ljudsko postenje i dostojanstvo, pa da se cuje vas glas da pomozete toj gradjanki? Nema nas. Nikada nas nije ni bilo da uradimo nesto humano, i da zahtijevamo da se ne moze niko prinudno iseliti dok mu se ne obezbijedi krov nad glavom. Placi voljena zemljo!
Kako pomoći ?! Šta uraditi ?! Svako jutro se budimo sa sličnim pričama. Dokle ? Zar smo izgubili zrnce saosjećanja sa komšijama, prijateljima, običnim ljudima … Puštamo da dan odnese prethodni , zaboravimo sve dok nas ne dotakne neka slična ” ruka” sudbine a onda plačemo nad sobom.
Kako iz začaranog kruga . Pomogla bih ali ne znam šta uraditi ?!
Jadranka, svaka čast, iako je veoma tužno ovo što sam pročitao, nadam se da će porodica dobiti bar nekakav smještaj, i da će se izboriti sa ovim problemom.Hmm,biće interesantno vidjeti da li će se i sadašnja direktorica iseliti iz kadrovskog stana, kad ne bude više na toj funkciji, i kad dođe nova direktorica…biće ona “danas mečka igra pred mojom, a sjutra će pred tvojom kućom…” i “ničija nije gorjela do zore..” ili što bi Pogoričani rekli :”pred zoru se mrzne..” A želio bih da upozorim “Izbjeglicu” da on najmanje ima prava da morališe u svom komentaru i da poziva CG da se stidi, jer je država mnogo ljepše postupila prema njemu nego prema svojoj rođenoj državljanki.Mi koji smo odavde možemo kritikovati sve što nam se ne sviđa, ali “Izbjeglica” ne, no neka se pokrije ušima, i neka se sjeti da ga je njegova država protjerala a naša primila, pa je to više nego dovoljno da se ćukne u glavu…
Eto koja koincidencija 🙂 baš tog dana kada sam napisao prethodni komentar, ova porodica je dobila ključeve stana u novoizgrađenoj zgradi na Zabjelu, blizu nekadašnje kamionske pijace! Stan je vrhunski ako se cijeni po izgledu zgrade.Eto ima ljudi koji mogu i žele da pomognu! Pored svih onih koji su ovoj gospođi obećavali sve i svašta, a nisu ništa ispunili, pojavio se naš Mugi i dao joj stan! 🙂 Zaista mi je drago da je to učinio! Odmah da se razumijemo, ne želim da iko shvati ovo kao neku političku promociju Mugiju, već jednostavno da mu se kaže da tako treba da se radi, da novac podgoričkih poreskih obveznika ode tamo gdje je zaista najpotrebniji, da ljudi ponovo imaju nadu…HVALA VAM ŠTO SAM OPET PONOSAN ŠTO SAM PODGORIČANIN !
MUGI DOKTORE !