Razni narodi se od svojih pokojnika opraštaju na različite načine, često, međutim, i bizarne.

Obožavanje neba, zemlje, vatre i vode potiče od samih početaka ljudske vrste, pa su ovi elementi zauzeli važno mjesto i u pogrebnim običajima.

U Mongoliji se pokojnik postavlja u položaj fetusa, muškarci na desnu, a žene na lijevu stranu, i jedni i drugi s rukom ispod glave. Tijelo se iznosi kroz prozor ili rupu u zidu, da bi se spriječio ulazak zlih duhova kroz otvorena vrata. Tijelo se zatim polaže na tlo i oko njega se poslaže kamenje, pa se seoski psi koji nijesu jeli danima, puste da obave svoje. Kameni "okvir" ostaje kao uspomena na pokojnika.

Slične običaje imaju i Tibetanci, koji svoje pokojnike ostavljaju na otvorenom, divljim zvijerima i pticama na milost. Oni vjeruju da je tijelo prazna, bezvrijedna ljuštura, nakon što ga napusti duša.

Pripadnici grupe plemena američkih Indijanaca porodice Skitagetan svoje pokojnike jednostavno bace u otvorenu jamu iza sela, ali ne i tijela poglavice i ratnike.

Njih nabijaju palicama dok ne uspiju da ih strpaju u drveni kovčeg veličine prosječnog prtljaga, koji zatim polože pored totemskog stuba.

Iako na pomen vikinških sahrana svi odmah imaju sliku pokojnika položenog na palubu broda koji plovi ka pučini, stvari nijesu izgledale tako.

Takva sahrana je naime bila skupa, pa su vikinzi svoje pokojnike sahranjivali u grobove u obliku broda, koji bi ‘iscrtali’ kamenjem. S njima su pokopavali hranu i pokojnikove omiljene stvari.

Na ostrvu Kiribati, nekoliko mjeseci nakon sahrane tijelo se iskopa i lobanja odvoji, zatim se naulji i izglanca prije nego joj se ponude duvan i hrana. Nakon toga se tijelo vraća u grob, a lobanja smješta na počasno mjesto u kući.

Na Baliju, vatra je put u novi život. Tijelo pokojnika se prvo opere i položi na sto s hranom, neophodnom za put u drugi svijet. Pokojnik se zatim polaže u masovnu grobnicu zajedno s ostalim preminulim seljanima dok se ne skupi dovoljan broj i organizuje zajedničko kremiranje u središtu sela.

Tradicionalna havajska sahrana odvija se u pećinama, gdje se polaže tijelo pokojnika u položaju fetusa, svezanih ruku i nogu, a zatim se pokrije tkaninom napravljenom od kore duda.

Ponekad se odstrane unutrašnji organi i tijelo napuni solju kako bi se sačuvalo. Kosti se smatraju svetima, pa se i danas nalaze u mnogim pećinama na Havajima.

Sahrana na moru bila je vjekovima uobičajena praksa za mornare. Pokojnik se položi u običnu jutenu vreću za teret, koja se na kraju zašije i oteža kamenjem prije nego što se baci u more.

U britanskoj mornarici zadnji šav na vreći morao je da prođe kroz pokojnikovu usnu, kako bi se potvrdilo da je on zaista mrtav.

Danas se pojavljuju neki novi običaji: novine su pisale da je u Evropu iz Kolumbije jednom prilikom stigla urna sa pepelom pokojnika pomiješanim sa kokainom.

Njemica Uta Miler iz Berlina, poštujući posljednju volju svog supruga, platila je 10.000 eura da bi njegov pepeo jedna ruska raketa ponijela u svemir.

Neobične sahrane sve više postaju pravilo. U grobnicama pokojnici imaju televizore, tuš kade ili čajne kuhinje. Cinici bi rekli – ništa novo. Faraoni su imali mnogo više.

Beta