Kad nauka zabrlja

by | jun 23, 2008 | Svaštara | 0 comments

Svi se divimo genijima koji stoje iza značajnih otkrića. Ali, čak i ovi umovi nekad naprave grubu grešku. Pročitajte deset najvećih brljotina svih vremena…


Kad zgaziš u…

Ispod japanske planine Ikena nalazi se detektor čestica, postrojenje "Super Kamiokande". Njegov rezervoar ima 50.000 tona ultračiste vode, okružene sa 11.000 svetlosnih senzora spremnih da zasvetle na pojavu podatomskih čestica. Kada je 2001. godine jedan od radnika menjao neke neispravne senzore, slučajno je olabavio jedan. Senzor je eksplodirao u vodi, stvarajući udarni talas koji je uništio dodatnih 6.900 svetlosnih senzora, a šteta je procenjena na oko 13 miliona evra.

Sijaj, sijaj, planeto mala…

Matematičar Džon Adams predvideo je 1846. godine da u sazvežđu Vodolije može da se nađe nova planeta – ako bi se neko potrudio da je potraži. Astronom s Kembridža Džejms Čelis počeo je potragu i za dve nedelje utvrdio njen položaj, ali nije bio siguran šta je našao. Samo mesec dana kasnije nemački astronomi nisu napravili takav propust – otikriven je Neptun.

Kad voda "ne drži vodu"

Sovjetski naučnici objavili su 1966. godine stvaranje nove vrste vode s mnoštvom neobičnih osobina: gušća je, lepljivija, teže se zamrzava i dovodi do ključanja. I drugi stručnjaci ušli su u trku da dokažu postojanje "poli-vode", uključujući i američke. Oni su utvrdili da i znoj ima iste osobine, a uskoro se pokazalo da "poli-voda" nije ništa drugo do nečista obična voda.

Nedostajući grokot

Lovci na fosilne ostatke dugo su tražili "nedostajuću kariku", a dvadesetih godina prošlog veka dokaz se pojavio u vidu pojedinačnog zuba. Ugledni američki paleontolog profesor Henri Ozborn čak mu je dao i ime Hesperopithecus (‘majmun iz zemlje zalazećeg sunca’). Ali, uskoro je u blizini nađen i drugi zub i utvrđeno je da oba fosila protiču od jedne iskorenjene vrste divlje svinje.

Šta bi bilo, da je bilo…

Švedski nobelovac Svente Arenijus objavio je 1905. godine svoju procenu da su reke u svetu "isporučile" okeanima oko osam milijardi tona zlata – oko šest miligrama zlata po kubnom centimetru morske vode. Posle Prvog svetskog rata, u potrazi za izvorom sredstava za isplatu ratne štete, nemački naučnici u tajnosti su isprobali ovu Arenijusovu tvrdnju. Otkrili su da je pogrešio 1.000 puta.

Ne znaju ni da broje

U udžbenicima mikrobiologije decenijama se tvrdilo da u ćelijama imamo po 24 para hromozoma. To je rezultat koji je dobio ugledni američki zoolog Teofil Peinter dvadesetih godina prošlog veka, a potvrdili su ga i drugi stručnjaci. Ali, tri decenije kasnije postalo je jasno da imamo 23 para. Ispostavilo se da su i ranije slike pokazivale isto – samo se niko nije usudio da protivreči uglednim stručnjacima.

Blago iz mokraće

Neke brljotine ponekad izađu na dobro, kao ona iz 17. veka nemačkog alhemičara Heninga Branta. On je bio ubeđen da se tajanstveni sastojak koji olovo može da pretvori u zlato krije u – mokraći. Da bi to dokazao, sakupljao je i kuvao velike količine mokraće. Ali, umesto čudesnog sastojka našao je samo svetlucavu belu supstancu koju je nazvao fosfor. Bio je to prvi hemijski elment dobijen nekim ogledom.

Pčele ubice

Zvuči kao scena iz filma strave i užasa: ukrštanjem domaće vrste pčela s afričkom pčelom stvorena je nova vrsta koja – beži iz laboratorije i ujeda sve redom, ponekad i sa tragičnim ishodom. Upravo to se dogodilo 1957. godine kad je brazilski naučnik Vorvik Ker pokušao da stvori takozvanu afrikanizovanu pčelu.

Čak i genije pravi greške

Ajnštajn je 1917. godine otkrio da njegova nova teorija gravitacije predviđa širenje vasione, što je bilo u suprotnosti s njegovim shvatanjem da je vasiona nepromenljiva. Užasnut, prepravio je svoje jednačine. Godine 1929. astronomi su otkrili da se vasiona ipak širi, što znači da su Ajnštajnove prvobitne jednačine bile ispravne i da je on propustio da napravi jedno od najvećih otkrića.

Crvena planeta, crvena lica

Mars je na glasu da čuva svoju privatnost – oko dve trećine letelica poslatih na Crvenu planetu nije stiglo na cilj. Ali, u propasti sto miliona dolara vrednog "Marsovog klimatskog orbitera" 1999. godine nema ničeg tajanstvenog. Letelica je napravljena da koristi metričke jedinice, a sa Zemlje je dobila naređenja izražena u imperijalnim jedinicama. Došlo je do pometnje i letelica se srušila.

Zabavnik/Mondo

0 Comments

Submit a Comment