Kompanija Equi-RH, iz okoline Brisela, koristi inovativnu i jedinstvenu tehniku korporacijske obuke koja se temelji na izuzetno osjetljivoj prirodi konja

Marketinški menadžer Jonas De Cooman pokušava da se izbori za povišicu. Na njegovu žalost, da bi došao do cilja mora uvjeriti tvrdoglavog konja Jumpera da se pomakne s mjesta. De Cooman je u toj inovativnoj vježbi korporacijske obuke izvukao deblji kraj. Konj je, doduše, pokazao određenu zainteresovanost za ponuđenu šaku sijena, ali je nastavio da njuška po tlu.

"Glavni problem u ovoj situaciji bila je nesposobnost promjene strategije", objašnjava trener Thierry Verwaerde, dok De Cooman i još dvoje kolega iz multinacionalne kompanije nastoje da natjeraju Jumpera da učini što su naumili.

Verwaerde i njegova supruga Bernadette Delvaux sprovode inovativnu tehniku korporacijske obuke koju nazivaju "equi-coaching", a temelji se na izuzetno osjetljivoj prirodi konja. Prema njihovoj metodi, polaznici obuke se podstiču na iskušavanje različitih taktika i trikova da bi pridobili životinju, a čineći to, ujedno dobijaju bolji uvid u vlastite jake i slabe tačke na radnom mjestu.

Konji nemaju ni uzde ni samar. Vježbe su osmišljene tako da iskusni jahači nijesu u boljem položaju od onih koji uopšte nemaju iskustva s jahanjem. Polaznici obuke ponekad imaju dugačak bič koji koriste za signaliziranje konju, ali ga ne smiju koristiti nasilno.

"Instinkt konju govori da pobjegne. Veoma je emotivna životinja i mi koristimo tu njegovu hiper-osjetljivost", ističe Verwaerde, obrazovni stručnjak.

Verwaerde i psihološkinja Delvaux su svoju metodu osmislili na temelju teorije etologije, znauke o ponašanju životinja, koja se u Evropi razvila tokom 1920-tih. Iako se konji u sklopu terapija koriste i u SAD i drugdje, oni tvrde da je njihova kompanija Equi-RH, sa sjedištem u malenom gradiću Wepionu, 70 kilometara južno od Brisela, jedna od malobrojnih koja te životinje koristi u svrhu razvoja vještina za primjenu na radnom mjestu.

"Terapija se oslanja na snažne emocije. A kada je posrijedi sukob, emocije su često najvažnije", napominje Delvaux, koja je tokom prvih godinu dana poslovanja kompanije imala oko 20 klijenata.

Brojni menadžeri koji dolaze na obuku pokazuju manjak samouvjerenosti zbog čega nijesu u stanju jasno da daju do znanja što tačno žele od konja, naglašava Delvaux.

Drugi su suočeni s različitim emotivnim izazovima. "Jedan je čovjek u sebi imao toliko nakupljenog bijesa da je konj gotovo pobjegao, pa smo mu morali kazati da prestane. Na koraju se promijenio", kaže Delvaux.

Nakon nekoliko sati De Cooman i njegovi kolege postali su vještiji u upravljanju konjima, nakon što su počeli koristiti svoju ličnu auru. Verwaerde i Delvaux tvrde da se konji povezuju s aurom ljudi. U kratkom briefingu nakon vježbi, klijenti i treneri razgovaraju o izvođenju i taktici. Razgovor brzo skreće na korporativnu kulturu i slabosti njihova poslodavca. "Čini se da im vježba omogućuje da dopru do srži problema u njihovom poslu", objašnjava Delvaux.

No, jesu li vještine koje se nauče sa konjima zaista primjenjive u poslovnom svijetu?

De Cooman nije siguran da postoji paralela između vježbe u kojoj konja treba natjerati da kaska po travnjaku i osmišljavanja važne marketinške kampanje, iako priznaje da u oba slučaja fleksibilnost taktike može pomoći.

Delvaux tvrdi da brojni klijenti promjene primjećuju tek neko vrijeme nakon završetka obuke, te da su one prilično suptilne. On smatra da je iskustvo obuke s konjima upečatljivije od dana provedenih u učenju teorije i tehnika menadžmenta. "Užitak rada s konjima kasnije omogućuje povezivanje tog iskustva s profesionalnim životom", smatra on.

U vježbi čiji je cilj izboriti se za povišicu, Verwaerdeova tehnika je bila zajahati konja odpozadi uz istovremene glasne povike. Zbunjena životinja je kaskajući obišla travnjak a zatim se poslušno vratila. Iako se isti pristup ne preporuča u tradicionalnom odnosu posloprimaca i šefa, Devaux je objasnio: "stvar je u odlučnom nastupu. Kada nešto želite, trebate jasno dati do znanja da to zaista hoćete". (Agencije)