U novopazarskom kraju ima na stotine sela, ali jedno se medju njima izdvaja – Zabrdje, u kojem već deset godina ne živi nijedna žena.

Posebnim ga čine njegovi žitelji – Velimir, Tomislav, Budimir, Dragan, Zoran, Rodoljub i Slobodan.

Više od 10 godina ima kako se proplancima pod brdom Hodževo nije razlegao ženski glas.

Kuća Velimira Maksimovića bez domaćice je ostala još prije dvije decenije. Tada je imao 60 i bio još kadar i vrijedan, ali mu na pamet nije palo da se posle smrti žene ponovo oženi.

"Djeca su otišla svojim putem, ali naišlo je gadno vrijeme kada kora hleba više nigdje nije sigurna i ja nijesam ni smio da razmišljam da novom ženidbom svom porodu zatvorim vrata ako im se desi da ostanu bez svog radnog mjesta i plate", objašnjava čika Velja. Naučio je sam da mijesi hleb, pere veš, da okrpi odjeću i nešto skuva.

"Jadno je to", prizinaje, "kada su muška ruka pod starost lati ženskih poslova. Ali, vremenom nauči se i vo, a kamo li neće čovjek", kaže ovaj starac.

Najveća sreća su mu sin i kćer. Dodju da ga posjete, ponekad ljeti da pokose livadu.
"U vrijeme kada sam ja bio mlad, Zabrdje se orilo od pjesme. Bilo je i svadbi i rodjenja, u svakoj kući po 20 čeljadi. Ljeti mobe, zimi posijela, puni domovi, puna duša", sjeća se Velimir srećnih dana i oštrim pokretom ruke kao da goni ovu gorku sadašnjost.

Iz njegovih očiju, ispod tamnog kačketa, naglo se raspe svjetlost kada zapjevuši "Nema pjesme ni igranke bez djevojke Sopoćanke".

"Do grada ima 14 kilometara i da je malo ranije nekom ko ima vlast i pare bilo do života u ovom selu, možda bi danas sve bilo drugačije", kaže Zoran, jedan od trojice braće Janković. Svi su tu oko 30 godine. Svi za ženidbu. Oni imaju stado ovaca. Ne libe se nikakvog posla, pa bude i para.

"Ja sam prošle godine samo za jagnjad uzeo 1.000 eura. Mogu da zaradim i ne treba meni žena za teške poslove već za kuću", objašnjava mladić.

On kaže da devojke danas teško prihvataju seosko domaćinstvo, da ih više privlači lagodan život i gradska zabava.

Na pitanje zašto se više ne potrudi da neku ipak "prevari" da dodje u Zabrdje, odgovara da "to nije to".

Sa braćom je podijelio poslove. Jedan od Jankovića kuva, drugi čisti i pere, treći ide u drva, a svi su tu kada nešto zatreba starom Velji – da mu dotjeraju brašno iz grada, da ga obidju i razgovore.

Najmladji Zabrdjanin Slobodan Petrović je često slušao o velikim starinskim dječjim igrama, a navikao je da se zabavi sam i da pješači sam do škole pet kilometara. Ima 15 godina i nijednog vršnjaka u selu, gdje živi sa ocem Budimirom.

Izmedju Slobodana i njegovog najstarijeg komšije čika Velje je razlika u godinama šest i po decenija.

Na jednom kraju te granice je negdašnje mnogobrojno i veselo Zabrdje, puno čobanica, tkalja i pletilja i ovo današnje selo u kome se dimi samo pet odžaka i gdje svako jutro vatru pali muška ruka.