Crna Gora danas nije neko ko će služiti interesima velikih sila, već formirana država, zreo subjekat medjunarodnih odnosa, sposobna da sama donosi odluke presudne za budućnost njenih gradjana
Piše: Ivana Gardašević*
Obnavljanjem crnogorske državnosti, njenim medjunarodnim priznanjem kao i prijemom u organizaciju UN, a nakon toga i u program Partnerstvo za mir, stekli su se uslovi da se Crna Gora može posvetiti procesu ulaska u NATO.
Vojno uključivanje Crne Gore u evroatlantske integracije doima se kao "diskutabilno", ali i sasvim izvjesno. U osnovi aktuelne "upitnosti" ne nalazi se tradicija: Crna Gora nikada u svojoj istoriji – od kralja Bodina, kome su kod Drača 1081. godine Vizantijci bili saveznici u borbi protiv Normana, preko Kandijskog i Morejskog rata, te balkanskih ratova i Prvog i Drugog svjetskog rata, do najnovijeg vremena – nije zazirala od vojnih saveza, a ima i iskustvo učesnika u medjunarodnim mirovnim misijama (crnogorski odred od 80 ljudi je, na zahtjev velikih sila, boravio tokom 1897-1899. godine na Kritu, kao dio medjunarodne mirovne misije).
Zašto onda danas, kada savremeni društveni tokovi kao jednu prirodnost i nužnost nameću priključivanje evropskim i evroatlantskim integracijama, u Crnoj Gori postoji toliko dilema i prelamanja povodom ovih pitanja koja joj, kao što je i pomenuto, ni u prošlosti nijesu bila strana?
Odgovor, čini se, treba potražiti u aktuelnim protivuriječnostima domaćih političkih pulsacija, koje sa sobom povlače masovno odbijanje i same pomisli na ovu temu, a koje su, očigledno, rezultat nedovoljno objektivnog sagledavanja i temeljne analize istog. Tako, postoje oni koji iz puke političke ostrašćenosti i apsolutne predanosti nekada aktuelnoj ali ne i zaboravljenoj zaštitnici Rusiji, svoje protivljenje ulasku Crne Gore u NATO zasnivaju na tezi o monopolizaciji američke politike i potčinjavanju isključivo njenim spoljnopolitičkim interesima i doživljavaju ga kao svojevrsno "nevjerstvo" onoj prvoj. Ovo neodoljivo podsjeća na, u istoriji dobro poznatu borbu guvernadura, koji su se zalagali za konačni preokret u crnogorskoj politici i okretanje ka Mletačkoj Republici, i kuće Petrovića, koji su bili i ostali odani tradicionalnoj pokroviteljici- majci Rusiji.
Istorija se ponavlja. No, Crna Gora danas nije neko ko će služiti interesima velikih sila, već formirana država, zreo subjekat medjunarodnih odnosa, sposobna da sama donosi odluke presudne za budućnost njenih gradjana. Stoga, tvrdnje o "odanosti" više ne stoje u savremenom svijetu u kom se odlučuje na osnovu sopstvenih interesa.
Kada je riječ o NATO-u, valja znati da se radi o savezu čija je politika i struktura od vremena Hladnog rata evoluirala kako bi odrazila promjene u evropskom političkom i vojnom okruženju, kao i pojavu novih prijetnji po bezbijednost. Osim toga, proširen je i koncept odbrane kako bi u sebe uključio i dijalog i praktičnu saradnju sa drugim zemljama van Alijanse kao jedan od najboljih vidova jačanja Evropsko atlantske bezbijednosti. Struktura NATO-a omogućava neprekidne konsultacije, koordinaciju i saradnju izmedju članica u vezi sa političkim, vojnim, ekonomskim i drugim aspektima bezbijednosti, kao i saradnju na ne-vojnom polju, kao što su nauka, informacije, pitanja životne sredine i ublažavanja posljedica nesreća. I pored toga što rukovodi krizama i doprinosi efikasnoj prevenciji sukoba koji kao krajnje sredstvo rješavanja medjunarodnih sporova još uvijek nijesu iscrpljeni, NATO se danas suočava i sa drugim rizicima i neizvjesnostima, uključujući tu etničke sukobe, kršenje ljudskih prava, političku nestabilnost i ekonomsku krhkost.
Sve ovo veoma je značajno za budućnost Crne Gore, i služi kao garancija u nemogućnost destabilizacije zemlje na unutrašnjem planu, s obzirom ma to da ni prošlost ovih prostora nije bila poštedjena sukoba. Dalje, Alijansa se bazira na zajedničkoj predanosti medjusobnoj saradnji, što se ogleda i u nepostojanju glasačkih procedura već donošenju odluka na bazi konsenzusa i opšte saglasnosti. Tu su i političke konsultacije koje omogućavaju zemljama članicama da istraže dosege za donošenje sporazuma i formulisanje dugoročne politike. Ukoliko se desi da većina zemalja ima zajednički stav po pitanju odredjenog problema, ali jedna ili više njih ima drugačije mišljenje, čine se napori da se jaz smanji i dostigne kompromis. U slučaju da razlike ne mogu da se usklade, pojedinačna zemlja je slobodna da nastavi sa svojom izabranom aktivnošću. Dakle, nijedna zemlja nije primorana da preduzme akcije ili da donese odluke protiv svoje volje, što je u suprotnosti sa tvrdnjama da bi članstvom Crna Gora žrtvovala svoje državne interese.
S obzirom na to da je demokratija jedan od osnovnih principa na kojima se NATO alijansa zasniva, veliki broj reformi koji nameće samo priključenje upravo je posvećen ovom domenu. Kao primjer mogu se navesti parlamentarna kontrola nad oružanim snagama, kao i jasna zakonodavna raspodjela odgovornosti u lancu komandovanja. Veća demokratizacija političkog sistema i unaprijedjenje civilno-vojnih odnosa upravo su teme koje na našim prostorima zavrijedjuju punu pažnju.
Protivnici priključenja čvrsto zastupaju tezu o ogromnim budžetskim izdacima za odbranu, ne uvidjajući šta Crna Gora dobija zauzvrat, kao i to da pripadnost kolektivnom sistemu odbrane podrazumijeva smanjenje pomenutih izdataka, jer, u tom slučaju, država ne bi pokrivala sve segmente odbrane. Ovo se ne odnosi samo na tehnička sredstva, već i uštedu u obuci, edukaciji, institucionalnu organizaciju i slično. Tu su i materijalna, finansijska i stručna podrska za reformu sistema odbrane, rjesavanje problema viškova naoružanja i municije, kao i za prekvalifikacija viška vojnog kadra i prenamjene vojnih objekata i postrojenja, kao i efikasnija kontrola granica kroz regionalnu saradnju.
Priča o neutralnosti Crne Gore gubi smisao pred svim prethodno navedenim, naročito njeno poredjenje sa Austrijom i Švajcarskom u bilo kom smislu (ekonomskom, političkom i geografskom). Obje ove države imaju veoma blisku saradnju sa svim članicama NATO, a uz to su i oduvijek bile zapadno orjentisane, što nije slučaj sa Crnom Gorom. Tu je i pitanje učešća naših vojnika u medjunarodnim misijama, koje protivnici priključenja koriste kao jedan od glavnih argumenata, a za koji bi valjalo znati da se zasniva na principu dobrovoljnosti. Naime, u zakone koji regulisu pitanja službe u oružanim snagama često se stavljaju odredbe koje, s jedne strane, traže saglasnost vojnika za upućivanje u medjunarodne operacije ili potpisivanje neke vrste ugovorne obaveze, a s druge strane, ograničavaju mogućnost njihovog upućivanja u medjunarodne operacije s obavezom da izmedju dva upućivanja provedu odredjeno vrijeme na dužnostima u zemlji.
Kao jedan od razloga za članstvo svakako je priliv stranih direktnih investicija, s obzirom na to da iste zavise od stepena stabilnosti zemlje u koju se investira. Članstvo nam ujedno nudi i veći rejting kod medjunarodnih finansijskih institucija i privatnih investitora, što je odlučujuće za dalji razvoj zemlje.
Na kraju, smatram da su razlozi za protivljenje evroatlantskim integracijama zanemarljivi u odnosu na beneficije koje Crna Gora može dobiti članstvom u NATO. Pitanje je samo, koliko ćemo naporno raditi na implementaciji sprovedenih reformi i na njihovoj harmonizaciji sa NATO standardima, jer, kao što kaže Chris Donnelly, bivši Specijalni Savjetnik Generalnog Sekretara NATO-a: "Oni koji misle da je PzM sala za čekanje veoma griješe. PzM je više poput gimnastičke dvorane u kojoj rezultate postižu samo oni koji tokom dugog perioda naporno vježbaju. Drugačije ne može ni biti".
* Esej Ivane Gardašević je dobio treću nagradu na konkursu koji su organizovali Alfa Centar i Nansen dijalog centar na temu "Moje viđenje odnosa Crne Gore i NATO-a". Konkurs je bio otvoren od 23. marta do 06. aprila 2009. godine.
Tekst je jasan i dobro napisan i po mom mišljenju predstavlja jedan od najozbiljnijih pokušaja za nalaženje opravdanosti članstva CG u NATO savezu. No, kako se u tekstu neke ključne stvari izostavljaju (vezane prije svega za prirodu i istorijat NATO saveza), a uz to se i tekst jednim dijelom bazira na pogrešnim pretpostavkama, samim tim je i zaključak autorke (tj. da CG treba da pristupi NATO alijansi) neispravan.
Opštepoznatu argumentaciju protiv ulaska CG u NATO neću ponavljati. Podsjećam da je PCNEN nedavno prenio jedno izuzetno ubjedljivo rasuđivanje hrvatskog prof. dr. Nikole Viskovića u vezi ove teme, koje je sadržano u formi intervjua, a čitaoce ove novine pozivam da ga obavezno pročitaju (rubrika “Drugi pišu”). Prenosim samo jedan kratak dio intervjua:
“VISKOVIĆ: Percepcija NATO-a kod nas, od strane i građana i stranaka, nepotpuna je. NATO je hladnoratovska tvorevina koja je raspadom socijalističkog bloka izgubila prvotni smisao, i u tom je pogledu zastarjela. No, sad već poznajemo i drugu svrhu NATO-a, antiterorističku. On danas ima funkciju svjetskog policajca za rješavanje raznih sukoba, onako kako Zapad misli da to treba rješavati, a isključivo u interesu zapadnih zemalja. Sukobe koje treba rješavati, međutim, najvećim dijelom stvorio je sam Zapad: na Bliskom istoku s nekritičkom podrškom Izraelu, u Iranu s grubom antiiranskom politikom koja se vodi još od pada cara Reze Pahlavija, u Turskoj s podrškom državi protiv 30 milijuna Kurda, u Afganistanu rušenjem tamošnjeg režima… Mislim na onaj predtalibanski, prosovjetski, kojega ne treba cijeniti zbog SSSR-a, nego zato što je realno bio najnapredniji kojeg Afganistanci pamte, s danas nezamislivim mogućnostima ekonomske rehabilitacije, s najvećim stupnjem emancipacije žena, itd. Za to vrijeme, Zapadnjaci su hranili talibane. Eto, znači, tome služi NATO.”
Rekoh, neću da ponavljam opštepoznatu argumentaciju protiv ulaska nekih političkih stranaka i analitičara, već ću da se ograničim na komentarisanje nekih djelova ovoga teksta, a na kraju ovoga komentara ću da iznesem po mom viđenju osnovni razlog za neulazak CG u NATO (koji, koliko sam primijetio, do sada nije primijećen od strane nijednog subjekta koji se bavi ovim problematikama).
“No, Crna Gora danas nije neko ko će služiti interesima velikih sila, već formirana država, zreo subjekat medjunarodnih odnosa, sposobna da sama donosi odluke presudne za budućnost njenih gradjana. Stoga, tvrdnje o “odanosti” više ne stoje u savremenom svijetu u kom se odlučuje na osnovu sopstvenih interesa.” – Ivana Gardašević
Ovo nije, bar u potpunosti, tačno. Ko makar i površno poznaje ulogu i uticaj npr. američkog ambasadora u Podgorici, može da izvuče zaključak da je naivno smatrati da je CG “zreo subjekat medjunarodnih odnosa, sposobna da sama donosi odluke presudne za budućnost njenih gradjana”. Upravo zato što NIJE tako (što dakle NIJE sposobna da sama donosi sve presudne odluke koje je se tiču), i upravo zato što se ova država ponaša u stilu “kud svi Turci, tu i mali Mujo” – danas je toliko aktuelna priča o opravdanosti ulaska u zapadnu vojnu alijansu. Da postoji ta sposobnost CG donošenja presudnih odluka za budućnost svojih građana, ona bi neizostavno dovela do rađanja svijesti o ogromnoj šteti koju bi država i narod mogli da podnesu u slučaju ulaska u NATO savez, što ću kratko da obrazložim na kraju svog komentara.
“Struktura NATO-a omogućava neprekidne konsultacije, koordinaciju i saradnju izmedju članica u vezi sa političkim, vojnim, ekonomskim i drugim aspektima bezbijednosti…” – Ivana Gardašević
Ovo je formalno tačno, ali upravo takva formalnost može da zavara i da doprinese donošenju pogrešnih zaključaka o “stanju na terenu”. I formalnost donošenja odluka na bazi konsenzusa i opšte saglasnosti takođe mogu da zavaraju. Ko imalo poznaje istorijat i prirodu NATO saveza zna da je ova vojna organizacija uglavnom korišćena kao instrument američke spoljne politike. Odluke donose “veliki”, prije svega SAD, dok saglasnost “malih” sa tim odlukama obično biva iznuđena upotrebom efektnih instrumenata od strane “velikog” (često uz formulu Vita Korleonea “ponude koja se ne može odbiti). Time su i priče da male zemlje mogu da se odupru nekim značajnim odlukama velikih pomalo naivne.
Dalje, NATO savez ne djeluje pod okriljem međunarodnog prava. On ne traži saglasnost Ujedinjenih Nacija (takva saglasnost je postojala samo kada su se interesi NATO pakta poklapali s odlukama Savjeta Bezbjednosti UN). O agresiji na Srbiju i CG postoje različita mišljenja, ali svi koji su upućeni u norme međunarodnog prava saglasni da se radilo o ilegalnom djelovanju, koje je bilo protivno i samom unutrašnjem uređenju saveza. Time se postavlja i pitanje: zašto bi CG ulazila u organizaciju koja ne preza od ilegalnog djelovanja za ostvarivanje svojih ciljeva?
Kako ova moja intervencija ne bi bila preduga, na kraju ću kratko da obrazložim koji je, po mom mišljenju, osnovni razlog za neulazak CG u NATO. Smatram da ova država upravo iz bezbjedonosnih razloga ne treba da ulazi u zapadni vojni savez, kako njena teritorija i stanovništvo ne bi bile uvučene u mogući međunarodni sukob širih razmjera. Takav sukob širih razmjera je sasvim realan ukoliko se nastavi agresivna i suluda politika vojnog opkoljavanja Ruske Federacije od strane SAD i njenog vojnog instrumenta (NATO saveza). Podsjećam, kada su Sovjeti donijeli odluku o ukidanju Varšavskog pakta, s druge strane su im data čvrsta obećanja da se NATO neće širiti na istok, i da nijedna zemlja bivšeg Varšavskog ugovora neće ući u NATO (dok se iz nekih svjedočanstava saznaje da je čak bilo obećano i ukidanje NATO pakta, čije bi postojanje postalo besmisleno). Umjesto održavanja takvog obećanja, američka strana je otpočela izuzetno opasnu i agresivnu politiku opkoljavanja Rusije, koja je i danas na snazi (stavljajući pod NATO okrilje čak i zemlje bivšeg SSSR-a). Time su se samo slijedili koncepti nekih od ideologa američke spoljne politike, po kojima je velika ruska država opasnost za američke nacionalne interese, i po kojima rusko posjedovanje ogromnih prirodnih resursa nije pravedno. U tom smislu su napravljeni i planovi o budućoj podjeli Sibira.
Jasno je da je ekonomski i vojni pravac razvoja Putinove Rusije jedna od reakcija na takvu američku strategiju. Prvi koraci Obamine administracije, kojima se dovodi u sumnju izgradnja radara i raketnih postrojenja u Poljskoj i Češkoj, ulivaju nadu da je moguća izmjena američke strategije i da do ružnog scenarija neće doći. Međutim, situaciju ne treba potcjenjivati. Treba se, recimo, zapitati šta bi se desilo u slučaju da je Gruzija tokom nedavnog rata bila članica NATO saveza (što je i bila američka zamisao)? Bez sumnje se može odgovoriti da bi ruski odgovor na gruzijsku vojnu akciju bio istovjetan, čime bi se stekli uslovi za obaveznu vojnu intervenciju SAD i NATO saveza. Neki od uglednih vojnih stručnjaka, kako sa Zapada tako i iz Rusije, smatraju da bi Ruska Federacija, suočena sa superiornošću NATO saveza i SAD u konvencionalnom naoružanju, bila primorana da se već u prvoj fazi takvog eventualnog sukoba odluči za ograničenu upotrebu svog nuklearnog potencijala. Upućeniji znaju da bi takav razvoj događaja predviđao da bi se prvi na meti ruskih projektila s nuklearnim bojevim glavama našle NATO i američke vojne baze u Evropi. Dalji razvoj ovakvog ružnog scenarija (koji možda djeluje nerealno, ali koji, u slučaju nastavka vojnog opkoljavanja Rusije, postaje vjerovatan), nije lako predvidjeti, ali većina vojnih stručnjaka koji ne isključuju ovakav slijed događaja smatraju da ipak ne bi došlo do atomskog holokausta (iako bi teritorija i stanovništvo Evrope podnijeli ogromnu štetu).
Podrazumijeva se da ulaskom CG u NATO nije isključena izgradnja vojnih baza na domaćoj teritoriji i prisustvo vojnika zapadne alijanse na istoj. Postavlja se, dakle, pitanje: zašto bi CG ulazila u jednu agresivnu vojnu organizaciju u uslovima napetih međunarodnih prilika čiji se razvoj ne može lako predvidjeti? Zašto ići grlom u jagode? Sigurno je da bi pozicija vojne neutralnosti garantovala veću bezbjednost u eventualnosti izbijanja šireg vojnog sukoba.
S poštovanjem,
Ne u NATO!!!!!!!!!!!!!
Zasto?
Prije i iznad svega iz postovanja prema nevinim zrtvama NATO agresije u Murini. Nema tih stranih investicija niti drugih benefita koji mogu uciniti da se ovaj zlocin takozvanog Milosrdnog andjela oprosti.
Ivana je ocigledno ZA Nato, ali posto Ivana nije narod, onda ce narod na referendumu o tome odluciti. Podrska ulasku u Nato pakt je mala i ta podrska nema nikakve veze sa ovima koji vladaju, zbog cega i ostaje tvrd stav u odnosu na Nato. Kljucnu ulogu u svemu igra istorija posljednjih 10 godina u kojima je Nato pakt bombardovao Crnu Goru i Srbiju nakon Racka, za koji je dokazano da je MANIPULACIJA. Da ne pominjemo ubrzavanja vozova, civile i ludila, pa sve do kineske ambasade koja je targetirana samo kako bi se demonstrirala sila. O prirodi oruzja koje je koristeno kako bi na samom kraju XX vijeka bilo sruceno na glave ljudi u srcu Evrope da i ne govorimo.
To sto PC Nen pokusava da navuce malo para nudeci se u ovoj kampanji sasvim je legitimno, ali nije objektivno. Ako u preostala dva rada makar jedan bude PROTIV, spreman sam da kazem da je objektivnost makar malo dovedena u balans. naravno pobjednicki rad mora biti ZA nato.
Obnavljanjem crnogorske drzavnosti,njenim medjunarodnim priznanjem kao i prijemom u organizaciju UN a nakon toga i u program PARTNERSTVO ZA MIR,stekli su se uslovi da se Crna Gora moze posvetiti procesu ulaska u NATO.- Ivana gardasevic
partnerstvo za MIR i nato ne mogu biti zajedno! nato je vojna organizacija kojoj su potrebni ratovi da bi opstala.
kad sam procitao ovu recenicu,misli mi odlutase prema grbaljskom filozofu koji izmisli RAT ZA MIR!
Crna Gora treba da udje u NATO, i ucice, voljeli vi to ili ne. Da je kojim slucajem Jugoslavija bila u NATO prije njenog raspada, nebi bilo onog krvoprolica 90-ih godina. Posto su sve susjedne zemlje (Hrvatska, Albanija, pa i Grcka, Italija i Slovenija) usle u NATO, Crna Gora kao najmanja drzava u regionu nesmije sebi da dozvoli da bude van te najmocnije vojne organizacije u svijetu.
Trebamo napomenuti da ruski visoki fukcioneri ne iskljucuju mogucnost da ce se i Rusija nekada prikljuciti NATO-u. Mora se i ovo napomenuti, da dolaskom Obame za presjednika USA NATO ce se sve vise ukljucivati u mirovne operacije. Da nije NATO, svijet bi mnogo gore izgledao. Itd, itd.
Miroljube dobro si me nasmijao. A prica ti je sa toliko rupetina da ti ne mogu opisati.
ZA ulazak u NATO, jer je to najprakticnije u odnosu na druge opcije. Modernizacija vojske, skolovanje kadra, civilna i transparentna komandna struktura, regionalna stabilnost, investicije i sto bi rekli “value for money”.
U klub sa (samo malo da nabrajam, please:) Amerikom, Njemackom, Holandijom, Ceskom Britanijom, Francuskom, Spanijom, Italijom, Turskom….e,e Turskom.
Te price o neutralnosti zvuce super ali su u stvarnosti utopija osim ako ne vjerujemo u neku super posebnost.
Da podsjetim ko nam je oko kuce: Albanija, Kosovo, Srbija, BiH i Hrvatska, sa postovanjem, sve stare, stabilne demokratije i perjanice mira u svijetu. Naravno i odnosi navedenih su na sjajnom nivou od kako smo prihajali odakle da smo vec ili jos od Kosova, kako ko voli.
Strah me da se ovdje zeli uci u jedan referendumski expres lonac (kod nas to nebi bila odlika gradjana no naroda- u mnozini) dje bi se, pored osnovnoga pitanja, sigurno barilo i masa potpitanja. Da opet sve stane a mi o cemu o referendumu. Pa onda svaki dan malo o misljenju raznih narodnih vijeca i poglavica, udruzenja boraca i golootockih mucenika, pa crkava i vjerskih zajednica, pjesnika i pripovjedaca, narodnih mudraca, delegacije grada pobratima, recimo Miocke ili Velestova, crnogoraca u Biogradu i td. Pa ako ne prodje onda bogami…
Vec vidim ove za “NE” kako koriste stari propagandni materijal i ima ih “vise nego dovoljno”:) Cisto zbog ustede jer ova kriza…
Slazem se, da nije bilo zapada da bi se i dalje gledali preko nisana na granicama raznih SAO, HAO, MAO ili kako god. Tek da su bombardovali one mahnitce oko Sarajeva kad je poceo rat, no slece Miteran, coce. mora je radi zahvalnice na Kalishu. Evo su i oni nazad u NATO???
ZA NATO, odlukom parlamenta jer je to prakticno a ne sudbinsko pitanje.
Pa u slicaju naknadne pameti, kako udjemo tako mozemo i izac. Vazda.
“Odgovor, čini se, treba potražiti u aktuelnim protivuriječnostima domaćih političkih pulsacija, koje sa sobom povlače masovno odbijanje i same pomisli na ovu temu, a koje su, očigledno, rezultat nedovoljno objektivnog sagledavanja i temeljne analize istog. ”
Nije domaca politicka scena osnovni antagonizam koji toboz ponistava NATO “kvalitet”.
Prvo, to je mrtva institucija.
Drugo, nista ne nudi i nema sta da ponudi.
Trece, cim je podrzavaju ovi dabanovici, onda je kraj realnom razmisljanju.
Ni jedna drzava nije zrela za NATO jer NATO nije savez zrelih, nego nesposobnih. Bio i vidio.
A, ako vec hocete da pisete ili pricate o kvalitetima, gdje su to negdje ucinili korisnu stvar, ako su igdje uopste. Batalite pricu o nasoj nesposobnoj opoziciji, ako hocete da im podignete cijenu, jer je NATO taman kao i nasa opozicija, prezire i mrzi one za koje bi trebao(la) da bude.
Zao mi je trece nagrade ili bilo cega sl. I nikakve analize niti snazne argumentacije, osim ako mrznju prema lokalnoj opoziciji ne treba shvatiti kao argument. Ova nagrada taman lici kao da ju je dodjeljivo lokalni americki ambasador. Beskicmeno, van konteksta i stvarnosti, poslusnicko.
Jos da krenemo svi da skijamo, pa da se onda i te nagrade dodjeljuju.
Ako je u cemu obicni gradjanin u CG u pravu, to je bas u ovom segmentu kojim ne prihvata ulazak u savez sa NATO-om. Da se ne vjeruje, ali je tako. A, ne prihvatanje ovog saveza samo to znaci – nema vise nikada ratnohuskackih gluposti u CG, jer odavde su necasno isli i na Dubrovnik, i u Bosnu, i gdje god hocemo se sejtiti. A, sjecati se Bodina, koji je pravio smislene a ne besmislene vojne saveze je kao i uvijek, smijesna istorijska komparacija, kako bi se bilo simataticnim ovim dabanovicima.
Ali, ipak je najprimitivniji argument da se moramo pridruziti jer su/ce svi to uraditi. To nije argument, to je kukavicluk, taman tipicna osobina muskadina u CG i sa i bez nacija i vjera.
Trtinjaj ili pričaj Dragutine što te volja ako oćeš moš i Uroša upotrebljavat i ostale tvoje sinonime.Samo se batali punih imena koja su nikla iz naroda i za narod imaju značaj.
Znam ja što je za tebe realno Dragutine.Sve je tebe realno ono što maska maski uputi-javno komentarisanje samim sobom.Tako se maske slažu sa onom maskom iz koje su izašle.Pokušavaš omalovažit ono što je neko otvoreno izneo svoje shvaćanje i lično potpisao.Da se može tako i na izborima to bi bila vrhunska realnost za ‘dragutine’ ili maske.
Crna Gora je praktichno vec u NATO-u. Teoretski josh nije jer treba da se isposhtuje ta demokratska procedura i da se sve oko prijema obavi kako je i propisano. Praktichno da jer je na putu da to postane kad za to bude spremna. Sada prolazi kroz neshto kao pripravnichki trening ako vam tako bolje pashe. Sada se obuchava. Prima materijalnu i ekspertsku pomoc od NATO-a. Vec shalje i prve vojnike u Afganistan. Ovo su chinjenice i one se nepobitne. Nepobitna je chinjenica da se Crna Gora svrstala sa EU-om i da je na nepovratnom putu da postane njen chlan. Kada? Chim bude spremna za to. Sada, vec na dugom (vremenskom) putu prema NATO-u i EU i poslije toliko primljene pomoci od njih neozbiljno je pitati se dali trebamo ili netrebamo ta chlanstva. To pitanja i razmishljanja su bila i nema ih vishe. U proshlosti su. Prevazidjena. Crna Gora sada treba da je preokupirana samo jednim pitanjem: Kako chim prije stici tamo? Shto prije nadje odgovor za to to bolje.
To bre u nato ebo vas nato pa ce i CG kao u americi gladni da bude jos vise a vec je 70%
crne gore gladno.
Citate li vi sta se desava u usa , najvise obaminih gladno pa ajte u nato.
Ja mislim da je ovaj novi predsednik USA gospodin Obmana dobra zato i treba uci u NATO , ali to kosta Baco ko ce to da placa?