Psiholozi kažu da je strah od neizvjesnosti potpuno normalna ljudska pojava, i zato obično narod od "dobrog"  ne traži bolje.  Pitam se: a i zašto bi!?!

Piše: Dragan D. Dragović

Ovdje se priča da je Hugo Čavez donio Fidelu Kastru malu – tek ispiljelu – kornjaču sa Galapagosa, na poklon za njegov 80-ti rođendan. I mada bezmjerno voli Čaveza, Fidel je odbio da primi njegov dar govoreći : " Dragi moj Ćamo, ne mogu da primim taj poklon, jer osjećam da bi ova mala kornjača mogla da postane moj ljubimac; a sa ljubimcima je tako : taman se privikneš na njih, a oni od starosti uginu, a već takav gubitak ne bih lako mogao da podnesem"

Ogromna je većina ovdje onih ( kao što je, recimo, Beba Džaković),  koji iskreno žele da Fidel živi mnogo duže nego ta mlada galapagoska kornjača; naravno, i da doživotno vlada Ostrvom  Slobode. Ovdje se čak i ne može pomisliti da postoji neko drugi, koji  bi mogao da ga zamijeni. Jer, Fidel je Jedinstven i Nezamjenljiv.

Svi su ovdje uvjereni da poslije Fidela jedino može da dođe Potop u vidu neotesanog, beskompleksnog i neobrazovanog Dabaja Buša, za koga je Fulgensio Batista bio blago Božje. Zahvaljujući dugovječnosti stanovnika Ostrva, mnogi se jos uvijek živo sjećaju toga mračnog perioda vladavine Generalisimusa Batiste, i mada je od toga vremena prošlo skoro 50 godina. A fala Bogu, evo već pola vijeka  kako oni žive u rajskom blagostanju, pod Fidelovim mudrim rukovodstvom, nadajući se da će takvo staje da potraje bar najmanje dva života one male Hugove  kornjače.

Danas u Svijetu takvih Nezamjenljivih je ostalo vrlo malo – mogao bi i na prste da ih nabrojiš.

I svi se oni ( tj. Nezamjenljivi ) grčevito drže na svojim položajima-  neuporedivo čvrsće nego prstaci na morskim stijenama u blizini Varadera.

A ako kažes da bi bilo izuzetno dobro da se oni povuku, ma u kom dijelu Svijeta ti Nezamjenljivi bili, odgovor je svuda isti : A ko će da dođe umjesto njih ?! Nema ko ! Da nebi možda da ti P.B.dođe?!

Naravno da neću ! Daleko bilo.

Psiholozi kažu da je taj strah od neizvjesnosti potpuno normalna ljudska pojava, i zato obično narod od "dobrog"  ne traži bolje.  Pitam se: a i zašto bi!?!

Bez obzira na  taj Strah, Ramon je čvrsto uvjeren da je jedno od najvećih ostvarenja demokratije to što u takvim društvima postoji strogo ograničenje dužine vladanja, i to bez  isključenja, pa makar to bila i takva politička  gromada kao što je, recimo, Aleksandar Lukašenko .

Nešo tvrdi da je  u najvećem procvatu Atine, a nakon  svoga drugog  mandata, Perikle – " Prvi građanin Atine", morao (nesretnik i mučenik – što bi Beba Dž. rekla) da prepusti vlast drugome, i  ako je – kako Nešo kaže- Atina u tom drugom mandatu njegove vladavine bila najmoćnija, najjača, i u najvećem procvatu.  Ali što da se radi  – pravila su pravila; u demokratskim društvima takva pravila su vladala  i 1,000  godina prije Hrista.

A taj moj prijatelj Ramon, profesor političkih nauka sa Univerziteta u Havani, kaže da se ti  Nezamjenljivi ponašaju  kao Baštovani. Pored , korova, kojeg – tu i tamo sporadično uništavaju –  oni uništavaju i sve ostalo blagorodno cvijeće – i to u korijenu, bespoštedno. Gaje samo, recimo,  kaćune – cvijeće koje oni najviše vole – i ništa drugo. Ovom ostalom cvijeću, koje može biti i ljepše od kaćuna,  kao što su, recimo  : lale, hrizanteme, gerberi, … nedaju ni najmanju šansu da se pojavi ; jer čim provire, oni (tj. Baštovani ) udare odmah po njima i to – po kratkom postupku.

On kaže da takvi Baštovani namjerno njeguju određenu vrstu korova (kao što je smrdeljak ),  kako bi se svi uvjerili koliko je veliki kontrast između njihovih Kaćuna i Smrdeljka. A kaćun je, kako Ramon tvrdi, jednogodišnja biljka, ali ga Baštovani, u određenim podnebljima,  izuzetno dobro gaje i njeguju tako da ono postaje višedecenijska-  sa tendencijom da bude i poluvjekovna biljka.

Sve o njegovanju cvijeća, Ramon je naučio od svoga đeda koji je bio glavni baštovan u porodici Angela Kastra i Line Ruz Gonzales, i koji ( tj. đed ) čak pamti vrijeme kad se mali Fidelito rodio, a isto tako veoma dobro pamti vrijeme kad je Fidel preuzeo vlast ; a Fidel je tada bio kao bambus –  vitak, mlad i zelen.

Prošlo je od toga vemena dosta godina kaže Ramon, i za sve to vrijeme mi  gledamo ove iste "naše kaćune" , koji,  iskreno rečeno, sve manje i manje  liče na cvijeće- jer su im, za razliku od onog vremena  kad su se pojavili,  one njihove svježe, žilave i tanane stabljike – već evo neko vrijeme-  postale slične granju – ispreplijetane, čvornovate, tvrde kore, a i debele su kao ruka.

Ramon kaže da je to nepogrešivi znak da "stari" Baštovan mora da ustupi svoju  Baštu nekome drugome –  onako dostojanstveno kao što je to, recimo svojevremeno  uradio Perikle. 

A u našoj Bašti, dalje on nastavlja, pored kaćuna ima i korova, boliglava, žuke, smrdeljka, trnjina i drača… i  – što je interesantno –  sve je to rastinje, uključujući i kaćune, već odavno počelo da liči jedno na drugo . I zbog toga mora da se nađe bar malo mjesta za neko potpuno novo cvijeće,  kome treba dozvoliti da se rascvjeta  –  bar narednih nekoliko godina. A  nakon toga, ako nam se ne svidi, neka nam se i kaćuni opet vrate.

" A šta je sa vašom Baštom ?"  – iznenada  upita Ramon

" A što joj fali ?!  " – upitah, gledajući ga strogo – onako putinovski – netremice u oči.

Neprijatnu atmosferu prekide nas zajednički prijatelj Alehandro, poznati havanski ljekar, koji se široko nasmija- onako od srca po kubanski – i reče :

"Vi ste Crnogorci, izgleda, prilično kruti i drveni što se – između ostalog – da vidjeti i po vašem bezsmislu za humor, naročito kad se neko šali na vaš račun . A, ljudi koji nemaju smisla za humor izgledaju  stariji, ozbiljniji, otežano dišu, krvotok im je zapušen, a i podložni su stresu i raznim srčanim i moždanim udarima, pa zbog toga i rano umiru "

Možda je Alehandro u pravu, ali bez obzira na sve, ipak postoje stvari sa kojima nema šale.