Gospodine Vukoticu, nadam se da cete se sloziti sa mnom da ovaj forum nije pravo mjesto da nas dvojica razgovaramo o problematici nacionalizma

Piše: Dr Srdja Pavlovic

Gospodine Vukoticu,

Nadam se da cete se sloziti sa mnom da ovaj forum nije pravo mjesto da nas dvojica razgovaramo o problematici nacionalizma. Na ovu temu su napisane brojne knjige na gotovo svim jezicima svijeta, a i ja sam, na par jezika, dao skromni doprinos strucnoj literature na tu temu.

Ono sto zelim ponoviti jeste da je nacionalizam, po svojoj strukturi i konceptualnom okviru, baziran na negativnoj identifikaciji i negativnom odnosu prema takozvanom “nezeljenom drugom”. Shodno tome, ono sto vi smatrate kao zajednicki imenitelj nacionalizama (“ljubav prema vlastitoj naciji”) je kradja (zamjena teza) kojoj nacionalizam i nacionalisti rado i cesto pribjegavaju. Strucna literatura na temu nacionalizma i autori kao sto su Ernest Gelner, Benedikt Anderson, Adrijan Hejstings, Ali Kaduri, Lia Grinfild, Mark Blok, Wolter Benjamin, Edvard Said, Hana Arendt, Ernest Renan, Hju Seton-Votson, Hajden Vajt, Rejmond Vilijams, i mnogi drugi, su postigli konsenzus po ovim pitanjima prije nekih dvadesetak godina. Uvjeravam vas, gospodine Vukoticu, da diskurs o gradaciji nacionalizama ne moze izdrzati ni najelementarniju strucnu analizu.

Ovim ne zelim reci da ste vi nacionallista, niti da ste svjesni ove zamjene teza. Zelim vam, naime, ukazati na klasicnu ”sacekusu” nacionalizma, koja lako i brzo opija iskrene patriote. Naravno, postoje ljudi koji vole svoju naciju, a pri tom ne mrze druge nacije. Takvi ljudi se mogu i trebaju okarakterisati kao patriote. Osjecaj ljubavi prema sopstvenoj naciji predstavlja jednu od karakteristika patriotizma. Zato se i pjeva himna i drzi ruka na srcu prije pocetka utakmice.

Medjutim, patriotizam nije isto sto i nacionalizam. Naprotiv, radi se o dva dijametralno suprotna koncepta. Patriotizam se bazira na obavezi i pravu individue da kriticki procjenjuje vrijednosti sopstvene nacije i da se kriticki odnosi prema vladajucim strukturama koje tu naciju vode. U nasem slucaju, kritikovati nesposobne i autoritarne strukture vlasti u Crnoj Gori i protiviti se njihovom pokusaju da na pitanju obnavljanja drzavnosti manipulisu iskrenim patriotskim osjecanjima stanovnika Crne Gore kako bi ostali na vlasti, jeste prava manifesticija patriotizma.

Nacionalizam je slaganje sa kanonom po svaku cijenu, kako bi se ostvario neki visi cilj (svejedno da li stvarni ili zamisljeni). Kriticko promisljanje stvarnosti ne postoji u nacionalizmu. Nacionalizam, stoga, svaki kriticki odnos namah proglasava izdajom svetih principa i vrijednosti nacije. Nacionalizam, dakle, potkrada i bastardizuje iskrena patriotska osjecanja i pretvara ih u njihovu sustu suprotnost. Abolirati sva nepocinstva crnogorskog rukovodstva jer nas ono uvjerava da ce ispuniti nase davnasnje zelje (povratiti drzavnost po svaku cijenu) i proglasiti izdajnikom svakoga ko pozeli da misli svojom glavom, predstavlja jasan primjer nacionalizma: crnogorskog.

Upravo su sposobnost kritickog promisljanja sopstvenog okruzenja i spremnost da se tako doneseni zakljucci javno kazu ono sto partiotizam razlikuje od nacionalizma.

Cinjenica da veliki dio crnogorske populacije nije shvatio sustinu vec pomenutog brisanja razlika izmedju patriotizma i nacionalizma, ili o tome cuti zarad ocuvanja odredjenih privatnih situacija, nije za veliku osudu. Ljudi su, po prirodi, bojazljivi kada je vlast u pitanju.

S druge strane, cinjenica da univerzitetski profesori medjunarodne reputacije i veliki dio inteligencije u Crnoj Gori zdusno sabira trudodane na mobi vlasti, i to predstavlja kao vrhunac patriotizma, jeste za svaku osudu. Nedavni pokusaj Miodraga Perovica da GZP zigose kao protivnika referenduma “i to sa prosrpskih pozicija” je toliko besmislen da ne zasluzuje komentar. Valja samo podsjetiti da je upravo ovaj univerzitetski profesor i samoproklamovana “savjest demokratske Crne Gore” najupornije od svih radio na potiranju temeljne razlike izmedju patriotizma i nacionalizma, tako sto je pozvao na mobu vlasti kako bi se ostvario visi cilj: obnavljanje drzavnosti. Kada je u pitanju princip nezavisnog misljenja i kriticki otklon intelektualaca prema vlasti, gospodin Perovic i njegovi istomisljenici nijesu ni svjesni dubine sopstvenog pada. Iako su mnogi od njih potpuno ubijedjeni da svojim djelovanjem, u stvari, pisu savremenu crnogorsku istoriju, siguran sam da, u konacnoj analizi, ona nece biti blaga prema njima.

Gospodine Vukoticu, ovim zavrsavam nasu razmjenu misljenja. O referendumu se mozemo dopisivati kada se obznani tacan datum njegovog odrzavanja i referendumsko pitanje.

Dr. Srdja Pavlovic