Danas, u jeku referenumske kampanje, crnogorska opozicija je, nazalost, prva velika sramota Crne Gore. Posto nemaju argumenata, na njihovu veliku i jedinu srecu, oni se sjete Mila Djukanovica. Kao da je Milo Djukanovic Crna Gora. Kada kazu kako Milo Djukanovic pravi privatnu drzavu kao da nisu svjesni svoje nemoci i koliko loseg kazu o sebi

Piše: Dragan R. Vujovic

Postoji li vece priznanje za jednu naciju i narod od medjunarodnog priznanja drzave i dobijanja suvereniteta u onoj mjeri u kojoj ga danas imaju sve suverene drzave svijeta, pitanje je na koje bi trebalo da odgovore svi oni koji pokusavaju da nas ubijede ili koji su ubijedjeni kako je bolje biti u neravopravnoj drzavnoj zajednici SCG nego imati svoju suverenu i medjunarodno priznatu drzavu. A neravnopravna drzavna zajednica SCG nije neravnopravna zato sto je u njoj samo Crna Gora neravnopravna, nego zato sto je i Srbija u ovakvoj zajednici dovedena u neravnopravan polozaj. U ovakvoj drzavnoj zajednici obadvije clanice zajednice su neravnopravne i nezadovoljne.

Lijek za svoje nezadovoljstvo crnogorski suverenisti vide u izlasku iz zajednice, dok druga nezadovoljna strana lijek trazi u produzavanju zivota zajednice nadajuci se da ce suverenisti prelezati suverenisticke snove kao krazamak i odustati od svoje ideje. Poslije ce svi biti srecni i zadovoljni. I tu je problem unionista – crnogorskih unionista. Oni taj problem vuku najmanje petnaest godina.

Probleme ovakve zajednice oni ne pokusavaju rijesiti, ne znaju ni kako bi mogli biti rijeseni, ali zato nepogrijesivo znaju sta nece. Vec vise od petnaest godina oni samo znaju sta nece. Oni nepogrijesivo znaju protiv cega su. Oni znaju i za sta nisu i sta nece i ko im ‘radi o glavi’. Nikako, medjutim, nisu u stanju da definisu ono za sta se zalazu.

Njihovi argumenti za zajednicu su slabi (ili prave argumente kriju, jer jedini pravi argument kao i interes Srbije u opstanku zajednice lezi u utapanju Crne Gore u Srbiju). Nisu u stanju da objasne kako ovako nejednake drzave mogu napraviti jednu drzavu u kojoj nijedna strana nece biti ostecena ili nece trpjeti. U nedostatku argumenata za (zajednicu), oni traze argumente protiv (crnogorske suverenosti). Tu se ponovo vracamo na glavni problem opozicije. Samo su u stanju da definisu protiv cega su. Oni znaju da su protiv suverene Crne Gore, a kada pokusaju da objasne zasto su protiv – tu umire logika.

Danas, u jeku referenumske kampanje, crnogorska opozicija je, nazalost, prva velika sramota Crne Gore. Posto nemaju argumenata, na njihovu veliku i jedinu srecu, oni se sjete Mila Djukanovica. Kao da je Milo Djukanovic Crna Gora. Kada kazu kako Milo Djukanovic pravi privatnu drzavu kao da nisu svjesni svoje nemoci i koliko loseg kazu o sebi. Jer, biti politicka elita, a u svim demokratskim zemljama lideri stranaka se ubrajaju u politicku elitu, pa makar bili u opoziciji i izjavljivati da neko pravi drzavu u kojoj ce osigurati sebi vladavinu do kraja zivota ili dokle mu se hoce, a drzava o kojoj je rijec je u isto vrijeme visepartijska drzava, sa svim izborima i izjasnjavanjima gradjana, nije nista drugo do priznanje da pomenutog ne mogu pobijediti, a u isto vrijeme ne zele ni da se razduze od svoje elitne uloge.

Lider opozicije (zvuci strong) Predrag Bulatovic, gubi izbore za izborima. Na poslednje predsjedincke izbore nije smio da se kandiduje vjerovatno zato sto je procijenio da ce izgubiti. Gotovo svaka nova aktivnost opozicije, na cijem celu je i dalje on, zavrsava se katastrofalno po opoziciju (a samim tim i po Crnu Goru) ali covjek ni jednog momenta ne pomislja o napustanju politike, prepustanju izmucene Socijalisticke Narodne Partije nekim novim ljudima koji bi je mozda mogli povesti u neke nove vode na dobrobit Crne Gore. Ne, covjek je neprikosnoveni vodja opozicije, on je vodja najjace opozicione stranke i izgleda da uziva u tome. To mu je ocigledno i limit. Kao pravi nasljedik kadrova nekadasnjeg Saveza Komunista Jugoslavije, on i vodjstvo SNP-a su neprikosnoveni u definisanju onoga protiv cega su. Kada (ako) jednog dana pobijede to protiv cega su, onda ce im se, valjda ‘desiti’ i ideja za sta su i sta im je dalje ciniti (za sada, to je i za njih velika nepoznanica).

Iako je najavljivao da ce SNP promijeniti kurs i okrenuti se gradjanskoj opciji od toga jos uvijek nema nista, jer svaki politicki zaokret ili mijenjanje kursa jedne partije podrazumijeva i nosi dozu rizika, a gospodin Predrag Bulatovic, u to smo se uvjerili vise puta, nije lider koji rizikuje. On zeli da neko (po mogucnosti medjunarodna zajednica) skloni sa politicke scene Mila Djukanovica, nadajuci se da ce tako doci do vlasti.

Iako je poznato da se tim koji dobija nigdje u svijetu ne mijenja, lider opozicije upravo to hoce. On zeli da neko promjeni ‘igrace’ tima koji redovno pobjedjuje. Drugim rijecima, on zeli i trazi od medjunarodne zajednice da se tim koji dobija oslabi i tako se poravna sa timom koji redovno gubi nadajuci se da ce tako mozda pobijediti. Logika u normalnim drustvima je upravo obrnuta. Tim koji dobija se obicno ne mijenja mnogo ili se pojacava samo sa provjerenim ‘igracima’, dok timovi koji gube moraju radikalno da mijenjaju svoje postave sve dok ne nadju postavu koja je u stanju da pobijedi.

U drzavi u kojoj se vlast ne mijenja vise od petnaest godina (nakon toliko izbora) i u kojoj se lideri vlasti i opozicije prakticno ne mijenjaju, sasvim je jasno ko zasluzuje kritike i ko mora da se mijenja.

Sramotno je sto u nemoci da dodje na vlast, crnogorska opozicija gubi osjecaj za istinske potrebe i interese Crne Gore. Odbijajuci referendum prije tri godine, skocila je sama sebi u stomak jer se broj onih koji prepoznaju prednosti suverene drzave iz godine u godinu povecavao. Odbijali su dijalog po pitanju referenduma toliko dugo koliko su mogli, negirali odrzavanje referenduma, da bi takvim djelovanjem uspjeli da internacionalizuju ‘crnogorski problem’ koji za normalno drustvo ne bi trebao biti problem. Doveli su medjunarodnu arbitrazu u Crnu Goru dokazujuci nezrelost crnogoskog drustva iako ta nezrelost moze biti pripisana upravo njima, u prvom redu Socijalistickoj Narodnoj Partiji koja (jer) ih vodi.

Ponasanje prosrpkih partija moze biti razumljivo, ali ponasanje SNP-a je nerazumljivo.

Predrag Bulatovic propustio je priliku da, ako vec nije mogao da vlada Crnom Gorom, postane jedna od pozitivnijih licnosti danasnje Crne Gore samo da je uspio da prepozna istinski i istorijski interes Crne Gore. Ovako, ostace upisan u crnogorskoj istoriji kao covjek koji se borio protiv Crne Gore. Prica da on nije protiv crnogorske drzavnosti nego protiv sadasnje crnogorske vlasti jedostavno ne drzi vodu.
Ko se bori protiv drzavnosti jedne drzave, bori se protiv te drzave.

Druga velika sramota danasnje predreferendumske Crne Gore je Grupa za promjene. Kada se pojavila djelovala je kao osvjezenje na, vec ucmaloj, politickoj sceni Crne Gore. Danas, oni su samo jedna interesna grupa koja ne zeli da se izjasni po pitanju crnogorske drzavnosti.

Nebojsa Medojevic vec duze vremena pokusava da sjedi na dvije stolice. Sjediti na dvije stolice je moguce sve dok razmak medju stolicama ne postane veci od zadnjice. Odgovor za ili protiv na jednostavno referendumsko pitanje taj razmak je toliko povecao da ni vispreni Medojevic nece moci da se odrzi, ma kolika mu bila zadnjica. Kao lider nevladine organizacije, uvijek u drugom planu izgradio je imidz, a da nije nista rizikovao niti mnogo ulozio. Uvijek iz drugog plana, sakriven u nevladinoj organizaciji (koju ko zna ko finansira) jedno vrijeme je izgledao kao decko koji obecava. Danas on je vodja jedne obicne interesne skupine koji se boji da otvoreno izadje na politicku scenu i podijeli megdan sa onima koji su na vlasti. Njegova GZP vec uveliko podsjeca (ako nije i dio) na (interesnu grupu koja sebe pak naziva strankom) G17 plus. Cini se, da je vrijeme koje je bilo idealno za GZP da udje u politiku kao stranka ili partija vec odavno proslo.

Danas, oni su dio onih koji uporno samo znaju protiv cega su, ne mareci sto je to protiv cega su – Crna Gora.

Dragan R. Vujovic
Kanada