Sa malo sreće u Maju ćemo ostvariti skoro vjekovni san obnove samostalne Crne Gore. U Septembru možemo izabrati novu vlast i ozbiljno započeti Projekat Ekološke Države koji nije bio moguć bez samostalnosti

Piše: Dragan Hajduković

Počeću ovaj tekst riječima napisanim još prije deset godina: „Kada bi bog Srbiji dao onoliko dobra koliko joj ja želim bila bi druga najbolja država na svijetu, odmah poslije Crne Gore“. No željeti dobro Srbiji ne znači zanemariti interes Crne Gore i zatvoriti oči pred istinom.

Iako sam po prirodi zagledan u budućnost ovaj put moram početi sa malo istorije. U periodu 1915-1919 godine, uporedo sa slavnim, ispisana je i jedna od najsramnijih (i najviše prećutkivanih) stranica srpske istorije: uništenje Drzave Crne Gore na krajnje svirep i podmukao način.

Srpsko-crnogorske tenzije su počele još prije Prvog Svjetskog Rata jer se Crna Gora zalagala za stvaranje Konfederacije Južnoslovenskih Naroda, dok je srpskom hegemonizmu odgovarala jedino Unitarna Država. Vodjena Karadjordjevićima i Nikolom Pašićem, Srbija je brzo shvatila da je rat prilika za likvidaciju Crne Gore. Uništenje Crnogorske Države postao je drugi po važnosti ratni cilj Srbije (prvi cilj je naravno bila odbrana od Austrougarske imperije). Tokom rata, zvanična Srbija je podmuklim tajnim djelovanjem, koje se slobodno može i treba nazvati izdajom, nanijela neprocjenjivu štetu Crnoj Gori i dramatično oslabila njenu vojnu i političku poziciju. Svjestan da će oslabljena Crna Gora na kraju rata biti lak plijen Srbije, Nikola Pasić trijumfalno izvještava svoga Kralja: „Srbija trenutno gubi rat protiv Austrije ali je zato za sva vremena dobila rat protiv Crne Gore!“ Na kraju rata, uz francuski blagoslov i ravnodušnost ostalih velikih sila, srpska vojska je okupirala Crnu Goru, medjunarodno priznatu državu i svog ratnog saveznika i spasioca! Crnogorci su na okupaciju reagovali Božicnim ustankom, koji je u krvi ugušen uz uporedan teror nad civilnim stanovništvom. Tako je zauvijek nestala viteška Stara Crna Gora, vjekovni kameni prijesto slobode na Balkanu.

Zločin tadašnje zvanične Srbije je utoliko sramniji, jer je Crna Gora, ne samo Mojkovačkom bitkom, nego cjelokupnim ratnim doprinosom, 1915 godine spasila srpsku vojsku potpunog uništenja. Francuska i Srbija se s pravom ponose Solunskim frontom, ali se prećutkuje činjenica da Srbi nikada nebi stigli u Solun da nije bilo crnogorske vojske.

S obzirom da je Crnogorska Država uništena zločinom i silom, pitanje obnove Crnogorske Države, nije pitanje demokratje, nego pitanje prava i sposobnosti jednog naroda da se oslobodi dominacije. Tokom istorije neki narodi su se oslobadjali poslije više vjekova (kao Srbi od Turaka), a neki su zauvijek izgubili samostalnost (kao naprimjer američki Indijanci). Današnji Crnogorci zaslužuju priznanje zbog svoje miroljubivosti i odluke da se situacija nastala zločinom i silom promijeni na krajnje demokratski način – Referendumom.

Da je pravde na kugli zemaljskoj i bar mrvice savjesti u Srbiji, današnja Srbija bi se izvinila Crnoj Gori i Crnogorcima za zlo i patnje nanijete u dvadesetom vijeku i odmah prihvatila Savez Samostalnih Država -uniju Šengenskog tipa, što je najveci stepen bliskosi u Evropskoj Uniji. To je model koji članicama obezbedjuje državnost i članstvo u Ujedinjenim Nacijama, a gradjanima obezbjedjuje uslove za život i rad na čitavoj teritoriji, kao da se radi o zajedničkoj državi. Dakle idealan (i u Evropi već isproban model odnosa) koji može da zadovolji i gradjane koji su za samostalnost i gradjane koji su za zajedničku državu. Nažalost Srbijom ne vladaju ni časnost ni savjest ni pamet. Zbog toga nam jedino prostaje Referendum u uslovima unutrašnjih podjela pojačanih miješanjem Srbije i (bar do sada) nemoralnim držanjem dijela struktura EU predvodjenih tvorcem nesrećne „Države Solanije“

Sasvim je sigurno da će na budućem Referendumu, gradjani koji podržavaju obnovu Crnogorske Države imati vecinu. Toga je svjesna Srbija i vazalni lideri prosrpske opozicije u
Crnoj Gori. Zbog toga očajnicki pokušavaju da nadju način da kao manjina spriječe volju većine. Pošto problem ne mogu riješiti silom (kao što su to radili u prošlosti) preostaje im ili bojkot Referenduma ili promjena postojeceg zakona o Referendumu.

U slučaju bojkota Referenduma, zakon ustvari stavlja prosrpsku opoziciju u privilegovan polozaj! Pošto u prosjeku četvrtina gradjana ne glasa, opozicija sa podrškom samo 25% gradjana može blokirati volju skoro dvostruko većeg broja glasača. To nije demokratija nego zloupotreba demokratije i maltretiranje većine od strane manjine. Isto se moze reći i za zahtjev da ostvarimo jos veću većinu od ove koju sada imamo.

Sadašnji odnos snaga u Crnoj Gori je posledica fizičkog i duhovnog nasilja nad Crnom Gorom i Crnogorcima u dvadesetom vijeku. Prilikom uništenja Stare Crne Gore, mnogi Crnogorci su ubijeni u Božićnom Ustanku a broj crnogorskih izbjeglica je bio toliko velik da bi se danas to zvalo etničkim čišćenjem. Time je trajno poremećen odnos snaga na našu štetu. U periodu izmedju dva rata i u komunističkoj Jugoslaviji (mada iz različitih razloga) sistematski su potiskivani u zaborav (ili još gore falsifikovani) crnogorska istorija, kultura i tradicija. Na kraju vijeka, pri raspadu Jugoslavije, za razliku od etničkog čišćenja na početku vijeka doživjeli smo etničko punjenje – bratski smo prihvatili veliki broj izbjeglica koji se sada u većini protive obnovi Crnogorske Države. Dakle prvo nam jedan deo glasača ubiju, drugi trajno proteraju i umjesto njih etničkim punjenjem dovedu svoje, a onda nam kažu da većina koju imamo nije dovoljno velika!

U jednom se slažem sa liderima opozicije. Potrebno je da se poveća broj pristalica samostalne Crne Gore. To će se i desiti! U roku od tri godine od obnove naše Države, Samostalna Crna Gora će napredovati mnogo brže od Srbije, pa će većina običnih, časnih ljudi (koji su trenutno u zabludi i protiv samostalnosti) shvatiti da je samostalna Crna Gora ne samo pitanje istorijske pravde i crnogorskog ponosa, nego i pitanje brzog napretka i boljeg života za nas i nase potomke.

Brine me moguća prevelika popustljivost sadašnje vlasti u odnosu na Evropsku Uniju. Postojeći zakon zahtijeva minimalnu izlasnost od 50% plus 1 gradjanin sa pravom glasa. Uz to mozemo prihvatiti da je za samostalnost potrebno najmanje 51% vazećih glasova na Referendumu, uz dodatni uslov da je to najmanje jedna trećina ukupnog broja upisanih biraca (sto je ustvari dvotrećinska većina u slučaju minimalnog odziva). Svaki veći ustupak sadašnjih crnogorskih vlasti bio bi prevara glasača, pristalica samostalnosti, koji su ih doveli na vlast. Nijesmo glasali za njih zato što mislimo da su dobra vlast, nego što je pitanje obnove Crnogorske Države mnogo važnije od pitanja vlasti. Svjestan sam da su vlast i situacija u Crnoj Gori daleko od dobrog. Nažalost uslovi su takvi da nema vremena da Crna Gora prvo postane dobra pa samostalna, ali je moguće da prvo postane samostalna pa dobra.Veoma je dobro za Crnu Goru da su Liberali vodjeni Gosp. Živkovićem shvatili ovu cinjenicu. Čudno je medjutim da ovu elementarnu istinu ne shvata (ili ne želi da shvati) takozvana Grupa za Promjene, koja se diči svojim intelektualnim nivoom, a direktno otežava borbu za samostalnost.

Obnova Crnogorske Države je nas najvažniji i najhitniji problem i u ovom trenutku svaka rasprava o krivici i kvalitetu sadašnje vlasti šteti borbi za samostalnost. Medjutim treba zahtijevati da Skupština u trenutku raspisivanja Referenduma donese odluku da se u roku od 4 mjeseca poslije pobjede na Referendumu organizuju izbori za prvu Skupštinu i prvog Predsjednika Samostalne Crne Gore. To je jedini moguci put. Prvo obnovljena Crnogorska Država, Crna Gora članica Ujedinjenih Nacija, pa tek onda borba za dobru i vizionarsku vlast i moralni, materijalni i duhovni preporod Crne Gore.

Sa malo sreće u Maju ćemo ostvariti skoro vjekovni san obnove samostalne Crne Gore. U Septembru možemo izabrati novu vlast i ozbiljno započeti Projekat Ekološke Države koji nije bio moguć bez samostalnosti, a u samostalnoj Crnoj Gori će biti nezaobilazna osnova preporoda i uzdizanja do visine planetarnog Primjera. Živjela nam Crna Goro!

Dragan Hajduković