Iranski predsjednik Masud Pezeškian je objavio otvoreno pismo američkom narodu, u kojem postavlja pitanje da li Vašington zaista stavlja “Ameriku na prvo mjesto” ili samo djeluje kao “punomoćnik Izraela” spreman da se bori “do posljednjeg američkog vojnika”.

U poruci od srijede, koja prati korijene napetosti između SAD-a i Irana do puča 1953. godine, a istovremeno osuđuje nedavna bombardovanje iranske infrastrukture, Pezeškian napominje da Teheran ne gaji neprijateljstvo prema običnim Amerikancima.

Umjesto toga, on poziva američko stanovništvo da pogleda dalje od “proizvedenih narativa”, tvrdeći da je percipirana iranska prijetnja izum vojno-industrijskog kompleksa i izraelskih političkih interesa.

U nastavku slijedi puni tekst predsjednikovog pisma, koje prenosi iranski mediji:

U ime Boga, Milostivog, Samilosnog

Narodu Sjedinjenih Američkih Država i svima onima koji, usred poplave iskrivljavanja i izmišljenih narativa, nastavljaju tražiti istinu i težiti boljem životu:

Iran – samim tim imenom, karakterom i identitetom – jedna je od najstarijih kontinuiranih civilizacija u ljudskoj istoriji. Uprkos svojim istorijskim i geografskim prednostima u raznim vremenima, Iran nikada u svojoj modernoj historiji nije izabrao put agresije, ekspanzije, kolonijalizma ili dominacije. Čak i nakon što je izdržao okupaciju, invaziju i kontinuirani pritisak globalnih sila – i uprkos vojnoj nadmoći nad mnogim svojim susjedima – Iran nikada nije započeo rat. Ipak, odlučno i hrabro je odbio one koji su ga napali.

Iranski narod ne gaji neprijateljstvo prema drugim narodima, uključujući narode Amerike, Evrope ili susjednih zemalja. Čak i suočeni s ponovljenim stranim intervencijama i pritiscima tokom svoje ponosne istorije, Iranci su dosljedno pravili jasnu razliku između naroda I njihovih vlada. Ovo je duboko ukorijenjen princip u iranskoj kulturi i kolektivnoj svijesti – a ne privremeni politički stav.

Iz tog razloga, prikazivanje Irana kao prijetnje nije u skladu ni s istorijskom stvarnošću ni s današnjim vidljivim činjenicama. Takva percepcija je proizvod političkih i ekonomskih hirova moćnih – potrebe da se stvori neprijatelj kako bi se opravdao pritisak, održala vojna dominacija, održala industrija naoružanja i kontrolisala strateška tržišta. U takvom okruženju, ako prijetnja ne postoji, ona se izmišlja.

Unutar istog okvira, Sjedinjene Države su koncentrisale najveći broj svojih snaga, baza i vojnih kapaciteta oko Irana – zemlje koja, barem od osnivanja Sjedinjenih Država, nikada nije započela rat. Nedavne američke agresije pokrenute iz ovih istih baza pokazale su koliko je takvo vojno prisustvo zaista prijeteće. Naravno, nijedna zemlja suočena s takvim uslovima ne bi se odrekla jačanja svojih odbrambenih sposobnosti. Ono što je Iran učinio – i nastavlja činiti – je odmjeren odgovor utemeljen na legitimnoj samoodbrani, a nipošto započinjanje rata ili agresije.

Odnosi između Irana i Sjedinjenih Američkih Država prvobitno nisu bili neprijateljski, a rane interakcije između iranskog i američkog naroda nisu bile narušene neprijateljstvom ili napetošću. Međutim, prekretnica je bio državni udar 1953. godine – ilegalna američka intervencija usmjerena na sprječavanje nacionalizacije vlastitih iranskih resursa. Taj udar je poremetio demokratski proces u Iranu, ponovo uspostavio diktaturu i posijao duboko nepovjerenje među Irancima prema američkoj politici. Ovo nepovjerenje se dodatno produbilo američkom podrškom šahovom režimu, podrškom Sadamu Huseinu tokom nametnutog rata 1980-ih, nametanjem najdužih i najopsežnijih sankcija u modernoj istoriji i, na kraju, ničim izazvanom vojnom agresijom – dva puta, usred pregovora.

Ipak, svi ovi pritisci nisu uspjeli oslabiti Iran. Naprotiv, zemlja je ojačala u mnogim oblastima: stopa pismenosti se utrostručila – sa otprilike 30% prije Islamske revolucije na preko 90% danas; visoko obrazovanje se dramatično proširilo; postignut je značajan napredak u modernoj tehnologiji; zdravstvene usluge su se poboljšale; …a infrastruktura se razvijala tempom i obimom neuporedivim s prošlošću. To su mjerljive, uočljive realnosti koje stoje nezavisno od izmišljenih narativa.

Istovremeno, ne smije se podcijeniti destruktivni i nehumani uticaj sankcija, rata i agresije na živote otpornog iranskog naroda. Nastavak vojne agresije i nedavna bombardiranja duboko utiču na živote, stavove i perspektive ljudi. To odražava temeljnu ljudsku istinu: kada rat nanese nepopravljivu štetu životima, domovima, gradovima i budućnosti, ljudi neće ostati ravnodušni prema onima koji su odgovorni.

Ovo postavlja fundamentalno pitanje: Kojim interesima američkog naroda zaista služi ovaj rat? Da li je postojala ikakva objektivna prijetnja od strane Irana koja bi opravdala takvo ponašanje? Da li masakr nevine djece, uništavanje farmaceutskih postrojenja za liječenje raka ili hvalisanje bombardovanjem zemlje za povratak “nazad u kameno doba” služi bilo kojoj drugoj svrsi osim daljem narušavanju globalnog ugleda Sjedinjenih Država?

Iran je vodio pregovore, postigao sporazum i ispunio sve svoje obaveze. Odluka o povlačenju iz tog sporazuma, eskalaciji prema konfrontaciji i pokretanju dva čina agresije usred pregovora bili su destruktivni izbori koje je donijela američka vlada – izbori koji su služili zabludama stranog agresora.

Napad na vitalnu iransku infrastrukturu – uključujući energetske i industrijske objekte – direktno cilja na iranski narod. Osim što predstavljaju ratni zločin, takve akcije nose posljedice koje se protežu daleko izvan iranskih granica. One stvaraju nestabilnost, povećavaju ljudske i ekonomske troškove i održavaju cikluse napetosti, sijući sjeme ogorčenosti koje će trajati godinama. Ovo nije demonstracija snage; to je znak strateške zbunjenosti i nemogućnosti postizanja održivog rješenja.

Nije li takođe slučaj da je Amerika ušla u ovu agresiju kao posrednik Izraela, pod uticajem i manipulacijom tog režima? Nije li istina da Izrael, stvaranjem iranske prijetnje, nastoji skrenuti globalnu pažnju sa svojih zločina prema Palestincima? Nije li očigledno da Izrael sada ima za cilj boriti se protiv Irana do posljednjeg američkog vojnika i posljednjeg dolara američkih poreskih obveznika – prebacujući teret svojih zabluda na Iran, regiju i same Sjedinjene Države u nastojanju da ostvare nelegitimne interese?

Je li “Amerika na prvom mjestu” zaista među prioritetima američke vlade danas?

Pozivam vas da pogledate dalje od mehanizma dezinformacija – sastavnog dijela ove agresije – i umjesto toga razgovarate s onima koji su posjetili Iran. Posmatrajte mnoge uspješne iranske imigrante – obrazovane u Iranu – koji sada predaju i provode istraživanja na najprestižnijim svjetskim univerzitetima ili doprinose najnaprednijim tehnološkim firmama na Zapadu. Da li se ove realnosti poklapaju s iskrivljenjima koja vam se govore o Iranu i njegovom narodu?

Danas se svijet nalazi na raskršću. Nastavak putem konfrontacije je skuplji i uzaludniji nego ikad prije. Izbor između konfrontacije i angažmana je stvaran i značajan; njegov ishod će oblikovati budućnost generacija koje dolaze. Kroz svoje milenijume ponosne istorije, Iran je nadživio mnoge agresore. Sve što je od njih ostalo su okaljana imena u istoriji, dok Iran opstaje – otporan, dostojanstven i ponosan.