Ruska klinička psihologinja Margarita Aleksejeva kaže da samostalnost djece u učenju nije nešto što se jednostavno “uključi”, već vještina koja se razvija uz podršku odraslih.

Razlog za to je prije svega biološki. Do otprilike desete godine, dio mozga zadužen za samokontrolu, planiranje i donošenje odluka još uvijek sazrijeva. Zato nije realno da očekujemo da dijete samo od sebe postane organizovano čim krene u školu. Često problem nije u lijenosti, već u tome što odrasli od djece traže više nego što su u tom trenutku sposobna da postignu.

S druge strane, postoje i djeca koja djeluju “idealno” – sama uče, ne prave probleme i donose dobre ocjene. Ipak, ta slika nije uvek pozitivna. Iz psihološke perspektive, takvo ponašanje često prati anksioznost i strah od greške. Ta djeca rano uče da moraju da ispune očekivanja, što kasnije može dovesti do nesigurnosti ili pretjeranog perfekcionizma. Zato cilj nije savršen učenik, već dijete koje razumije kako da uči.

Učenje je proces koji se gradi u malim koracima, ali upravo ti koraci često prolaze neprimijećeno: Dijete može da piše urednije ili da pokaže interesovanje za novu temu, a to su važni pomaci koje treba da primijetimo i pohvalimo. Takav pristup djeluje mnogo jače od kritike i postepeno gradi unutrašnju motivaciju.

Povremeni razgovor sa djetetom o tome šta je tokom nedjelje bilo bolje – ne samo u ocjenama, već i u koncentraciji, interesovanju ili samostalnosti – pomaže djetetu da shvati da učenje nije nešto što mu se dešava, već nešto u čemu ono aktivno učestvuje.

Još jedna važna vještina je sposobnost da se zatraži pomoć. Mnoga djeca izbjegavaju zadatke upravo zato što ne znaju odakle da počnu ili se plaše da će pogriješiti – ali kada znaju da mogu da se obrate roditeljima, nastavnicima, drugarima, pritisak se smanjuje.

Važno je i kako se govori o uspjehu, a roditelji tu igraju važnu ulogu – ako sami otvoreno govorimo o svojim malim i velikim uspjesima, dijete će lakše usvojiti isti obrazac.

Čak i kada dijete kaže da ga “mrzi” da uči, iza toga se često krije nešto drugo (nesigurnost ili strah da neće uspjeti). U takvim situacijama, podrška je mnogo važnija od pritiska. Dijete treba da zna da greške nisu dokaz nesposobnosti, već dio procesa.

Na kraju, organizacija je nešto što se takođe uči. Kada im kažete nešto poput “sjedi i uradi domaći”, za dijete je to često nejasan zadatak. Zato je važno da podijelimo obaveze na manje korake – od raspakivanja torbe do procjene šta je najlakše, a šta najzahtjevnije. Mlađoj djeci pomaže rad u kratkim intervalima uz pauze, dok kod starijih učenika konkretno planiranje postaje osnova za pripremu ispita. (Izvor: RT Balkan)