Izraelsko-američka agresija na Iran je aktuelizovala misli jednog od najkontroverznijih jevrejskih intelektualaca 20 vijeka. Riječ je o Jesaji Leibovicu (1903.–1994.), oštrom kritičaru religijskog cionizma, okupacije teritorija nakon Šestodnevnog rata 1967. i idolizacije države Izrael.

Leibovic nije govorio o „sudbini Izraela“ u smislu mesijanskih ili apokaliptičnih proročanstava, već u strogo sekularnom, moralnom i političkom ključu. Za njega država Izrael nema nikakav religijski značaj – ona je samo sekularna institucija, kao i svaka druga država u istoriji. Jedino što je sveto je Bog i služenje Bogu kroz halahu (jevrejski zakon), a sve ostalo (zemlja, narod, država, vojska) može postati oblik idolatrije ako se tretira kao sveto.

Leibovic  je upozoravao da će okupacija palestinskih teritorija uništiti Izrael iznutra. Već 1968. godine, odmah poslije Šestodnevnog rata, upozoravao je da će zadržavanje Zapadne obale, Gaze i Istočnog Jerusalima dovesti do katastrofe. Predviđao je da će Jevreji postati administratori i policija nad milionima Arapa, a Izrael će se pretvoriti u „tajnu policijsku državu“ (Shin Bet state), kolonijalni režim pun korupcije, gdje će se IDF (izraelska vojska) degenerisati od „narodne vojske“ u okupacionu silu. To će, po njemu, dovesti do likvidacije Izraela kao jevrejske demokratske države i do moralne i društvene katastrofe za jevrejski narod.

„Arapi bi bili radni narod, a Jevreji administratori, inspektori, službenici i policija – uglavnom tajna policija. Država koja vlada neprijateljski nastrojenom populacijom od 1,5 do 2 miliona stranaca nužno bi postala država tajne policije, sa svim što to podrazumijeva za obrazovanje, slobodu govora i demokratske institucije. Korupcija karakteristična za svaki kolonijalni režim prevladala bi i u državi Izrael. Administracija bi morala s jedne strane suzbiti arapsku pobunu, a s druge strane pridobiti arapske izdajnike. Postoji i dobar razlog za strah da će Izraelske odbrambene snage, koje su do sada bile narodna vojska, kao rezultat transformacije u okupacionu vojsku, degenerisati, a njihovi komandanti, koji će postati vojni guverneri, ličiti na svoje kolege u drugim narodima. Iz brige za jevrejski narod i njegovu državu nemamo drugog izbora nego da se povučemo sa teritorija i njihove populacije od milion i po Arapa“, pisao je Lejbovic u eseju „The Territories“ (1968.).

U istom eseju su i ove njegove riječi: “Naš pravi problem nije teritorija, već populacija od oko milion i po Arapa koji na njoj žive i kojima ćemo morati nametnuti svoju vlast. Uključivanje ovih Arapa (pored pola miliona koji su građani države) u područje pod našom vlašću će rezultirati likvidacijom države Izrael kao države jevrejskog naroda i donijeti katastrofu za jevrejski narod u cjelini…“

“Što se tiče ‘religijskih’ argumenata za aneksiju teritorija – oni su samo izraz, podsvjesni ili možda čak i otvoreno licemjerni, transformacije jevrejske religije u kamuflažu za izraelski nacionalizam. Lažna religija poistovjećuje nacionalne interese sa služenjem Bogu i pripisuje državi – koja je samo instrument koji služi ljudskim potrebama – najvišu vrijednost sa religijskog stanovišta”, govorio je Lejbovic.

On je žestoko napadao one koji zemlju Izraela ili državu vide kao svetu ili mesijansku. To je, po njemu, pretvaranje judaizma u „kamuflažu za izraelski nacionalizam“. Samo Bog je svet, a pripisivanje svetosti bilo čemu ljudskom (zemlji, narodu, državi) je paganski oblik idolatrije, govorio je.

Često je ponavljao da se cionizam ostvario – Jevreji su dobili političku nezavisnost. Ali nije očekivao da će država riješiti moralne ili religijske probleme Jevreja. Razočaranje je dolazilo iz toga što su Izraelci (posebno religiozni) počeli da idolizuju državu i okupaciju.

Koristio je teške izraze poput „judeo-nacisti“ za neke izraelske ekstremiste ili jedinice tokom rata u Libanu 1982., upozoravajući na moralno propadanje koje okupacija donosi. Mnogi su ga zbog toga mrzjeli, ali danas ga neki vide kao „proroka kojeg Izrael nije slušao“.

Leibovicova „sudbina Izraela“ bila je upozorenje: ako Izrael nastavi da vlada nad drugim narodom i da miješa nacionalizam s religijom, izgubiće sebe – pretvoriće se u nešto što više neće biti ni demokratsko ni moralno održivo kao jevrejska država. Njegove riječi iz 1968. danas zvuče uznemirujuće aktuelno mnogima, iako su u svoje vrijeme bile veoma nepopularne.

U jednom intervjuu (često citiranom u kontekstu rata u Libanu ili okupacije) on kaže: „Idemo ka sigurnom uništenju Države Izrael koja će, mislim, biti transformisana u judeo-nacističku državu iznutra i u nemilosrdnom ratu sa cijelim arapskim svijetom…“.

Leibovic je koristio provokativni izraz („judeo-nacisti“) za opisivanje moralnog propadanja pod okupacijom i militarizacijom, gdje država postaje idol, a etika se žrtvuje „raison d’état“. Nije to rekao olako – koristio ga je da upozori na opasnost da Jevreji, žrtve nacizma, sami postanu ono što su mrzjeli (u smislu rasizma, brutalnosti i idolizacije države).

Leibovic je ponavljao da država Izrael nema nikakav religijski značaj – ona je samo sekularni instrument za ljudske potrebe, a ne mesijanski cilj. Religijski cionizam je, po njemu, falsifikat judaizma.

PCNEN