Piše: Branko Nadin

Uvijek me pogodi kad čujem da se političari „odrođavaju od naroda“. To je teška riječ. Skoro nepravedna. Jer narod često ne razumije koliko je teško nositi teret odgovornosti dok ti feder u fotelji probada donji dio leđa kao opozicija budžet.

Država ne može naprijed ako se ja, kao ministar, ne osjećam kvalitetno.

To bi trebalo da stoji u Ustavu.

Počeo sam skromno. Nisam tražio mnogo. Samo osnovno: funkcionalan kabinet, pristojan madrac da mogu pristojno da se odmorim poslije čestih sastanaka, uključujući i pristojan auto koji neće vrijeđati prosječnog poreskog obveznika. Ali čovjek se brzo suoči s realnošću: kako voditi sektor od nacionalnog značaja dok te žulja feder? Kako braniti interese građana dok ti je naslijeđeni auto star? To nije komfor.

Narod često misli da je privilegija kad se kupi novi službeni auto. Kakva zabluda. Auto je ogledalo funkcije koju pokrivaš, pa i onda kad nema nekih vidljivih rezultata. Stari je imao dvije godine. Dvije. To je u političkom vremenu čitava era. Šta ako strana delegacija primijeti da model više nije „ovogodišnji“? Kakvu poruku šaljemo? Da stagniramo?

Ne možemo u Evropu sa modelom iz prošle sezone.

To prosto sebi ne bih mogao da oprostim

Zato sam odgovorno reagovao. Sekretarica je birala boju, onu koja ide uz njen najljepši komplet, pa i ona bi voljela da ga ponekad provoza.

I onda dođu dežurni moralisti s pitanjem: „Zar to nije moglo sačekati?“

Nije. Jer ako ja, kao stub sistema, popustim u standardima, sjutra će neko popustiti u zakonima, a onda dje to može da nas odvede? Danas je to fotelja ili auto, sjutra je to teritorija. Tako počinje sunovrat.

Ljudi ne razumiju koliko je iscrpljujuće stalno misliti na opšte dobro. Dok oni razmišljaju kako preživjeti, ja razmišljam o strateškom pravcu države. I sada mi neko kaže da nemam pravo na ortopedski madrac?

Molim vas.

Moja plata, iskreno, nije proporcionalna mom značaju. Kad se sve sabere – odgovornost, stres, neprospavane noći (na starom madracu) – dokle ću ja državu da subvencionišem sobom? Ako već dajem neprocjenjiv doprinos, red je da i država da meni procjenjiv komfor.

I tu dolazimo do nesporazuma.

Narod misli da je država njegova. Tehnički jeste. Ali operativno – ja je vodim. Kao kapetan broda. A kapetan mora imati kabinu dostojnu kapetana. Ne može mornar imati bolji jastuk od čovjeka koji drži kormilo.

To se u našem jeziku zove odgovornost.

Kažu: „Odvojili ste se od naroda.“

Naprotiv. Ja sam se žrtvovao za narod. Žrtvovao sam privatnost, mir, anonimnost. Sada moram da žrtvujem i komfor? Gdje je tu ravnoteža? Ako se ministar osjeća potcijenjeno, kako će se osjećati država?

Istina je jednostavna: što sam ja stabilniji i zadovoljniji, to je država sigurnija. To je lanac povjerenja. Od madraca ka ministru.

Nacije su padale zbog pogrešnih procjena. Mi bismo mogli pasti zbog pogrešne tvrdoće madraca.

Zato, kad sljedeći put čujete da je promijenjena fotelja u kabinetu, nemojte to gledati kao trošak. Gledajte to kao investiciju u budućnost. Jer država ne počinje na granici.

Država počinje tamo gdje ja odmorim poslije ručka.

A istorija, složićete se, ne može da se piše ukočenih leđa.