U viralnom intervjuu prošle nedjelje, ambasador SAD u Izraelu Majk Hakabi je izjavio da bi „bilo u redu“ kada bi Izrael „uzeo“ svu zemlju od rijeke Nil u Egiptu do Eufrata u Iraku.

Ova izjava je uslijedila u trenutku kada je izraelska vlada uvela dalje mjere za legalizaciju oduzimanja zemljišta širom okupirane Zapadne obale. Naseljenici su retroaktivno odobreni. Palestinske zajednice su opkoljene, odsječene od puteva, vode i poljoprivrednog zemljišta. Mapa se mijenja dekretima i buldožerima.

Novi izvještaj Kancelarije UN za ljudska prava upozorava na „metodično uništavanje“ naselja u Gazi i eskalaciju nasilja na Zapadnoj obali, što povećava rizik od etničkog čišćenja. Teritorija se svake nedjelje sve više fragmentira.

Nakba nikada nije završena. Ono što je počelo 1948. godine kao masovno protjerivanje i teritorijalno osvajanje preraslo je u režim zatvaranja, fragmentacije i kontrole – uskraćivanje povratka; kontrolni punktovi i sistemi dozvola; naselja i obilaznice; opsada i bombardovanje; zidovi, registri i mreže nadzora. Održavala se ne samo silom na terenu već i ugovorima o oružju, trgovinskim sporazumima, bankarskim kanalima i diplomatskom zaštitom u inostranstvu. Genocid u Gazi je njen najkoncentrisaniji izraz.

Ovo je razarajuća pozadina u kojoj je Donald Tramp sazvao prvi sastanak svog takozvanog „Odbora za mir“ u Vašingtonu.

Iza jezika rekonstrukcije krije se poznata formula: bezbjednosna kontrola bez suvereniteta; milijarde obećane bez vraćenih prava; strukture upravljanja osmišljene u stranim prestonicama; ekonomsko upravljanje vezano za poštovanje propisa. Razorena obala Gaze preoblikovana je u investicioni koridor. Rekonstrukcija je predstavljena kao prilika za „modernizaciju“: sistemi digitalne identifikacije, strogo praćeni finansijski tokovi, obećanje bezgotovinske ekonomije pod spoljnim nadzorom. Osnovana je kancelarija za vezu radi koordinacije sa Palestinskom upravom lišenom teritorijalne kontrole. Samoopredjeljenje je ponovo odgođeno.

U ovom modelu, okupacija se preimenuje u rekonstrukciju. Aneksija napreduje na terenu dok se iznad nje uspostavlja novi nadzorni režim.

Kardinal Pjerbatista Picabala, katolički patrijarh Jerusalima, je odbio poziv i nazvao inicijativu onim što jeste: „kolonijalističkom operacijom — drugi odlučuju umjesto Palestinaca“.

Opis je precizan.

Ono što konsoliduje jeste kolonijalna arhitektura: normalizovana teritorijalna apsorpcija; opsada održavana kroz finansijske i logističke sisteme; uslovljena rekonstrukcija; međunarodno pravo se poziva kada je to zgodno, a ignoriše kada ometa ekspanziju. Jezik može oscilirati između mesijanskog žara i tehnokratskog upravljanja; rezultat se slaže.

Ipak, ovo nije jedina arhitektura koja se oblikuje.

Sledeće nedjelje, države će se sastati u Hagu, na sastanku kojim će kopredsjedavati Južna Afrika i Kolumbija, kako bi unaprijedile drugačiju logiku: da međunarodno pravo nameće obaveze trećim državama; da se transfer oružja može zaustaviti; da luke mogu odbiti pristajanje; da se brodovima može oduzeti zastava; da se javni ugovori mogu preispitati; da se može aktivirati univerzalna jurisdikcija. Haška grupa je formirana da bi se prekinula paraliza – da bi se osuda pretvorila u koordinisanu akciju država.

Konkretna akcija, a ne retorika, upravo je zahtjev svijeta. Zato će nekoliko dana kasnije u Amsterdamu, društveni pokreti, sindikati, parlamentarci, pravnici, lučki radnici, novinari i politički lideri iz cijelog svijeta marširati ka Amsterdamu na Narodni kongres za Hašku grupu. Tamo će mapirati globalne lance snabdijevanja koji održavaju izraelsku ratnu mašineriju; koordinirati organizovanje u lukama i transportnim čvorištima; planirati kampanje za prekid ugovora i finansijskih veza; tražiti odgovornost putem sudova; ciljati brodarske gigante i energetske tokove; i uskladiti strategiju preko granica.

Te večeri, glas naroda će se preseliti sa radionica na javni trg. Frančeska Albaneze. Greta Tunberg. Omar Barguti. Hind Hudari. Džeremi Korbin. Sali Runi. Kris Smols. Jara Havari. Glasovi iz prava, rada, kulture, politike i otpora okupljaju se u istorijskoj crkvi Dominikanske Republike kako bi zahtijevali kraj Nakbe.

Dva projekta sada idu paralelno.

Odbor za mir, koji predvode Sjedinjene Države i Izrael, teži stabilizaciji dominacije. Haška grupa, koju predvode Južna Afrika i Kolumbija, a koju podržavaju narodi svijeta, teži svijetu dostojanstva i oslobođenja.

Budućnost Palestine neće biti određena mesijanskim zahtjevima ili obećanjima o rekonstrukciji. Biće oblikovana otporom Palestinaca prema lišavanju imovine – i da li su države i narodi spremni da prekinu materijalne veze koje održavaju aneksiju, aparthejd i genocid: Dekolonizovati sve, dekolonizovati sada.

U znak solidarnosti,

Progresivni međunarodni sekretarijat