Zelenašenje (poznato i kao lihvarstvo ili uzimanje prekomjerne kamate)I u hriščanstvu i u islamu se smatra moralno problematičnim, ali postoje važne razlike u intenzitetu, dosljednosti zabrane i današnjoj praksi.

Stari zavjet (Zakon Mojsijev) jasno zabranjuje uzimanje kamate od sunarodnicima. Kamata se smatrala iskorištavanjem siromašnih i braće u vjeri. Dopuštala se strancima (ne-Jevrejima).

Novi zavjet ne ponavlja izričitu zabranu, ali Isus uči da treba pozajmljivati bez očekivanja povrata.

Tokom srednjeg vijeka, Katolička crkva je strogo zabranjivala svaku kamatu (smatrala ju je grijehom pohlepe i protiv prirodnog zakona. Zelenašenje se smatralo jednim od najtežih grijeha.

Od 16. vijeka (reformacija + razvoj kapitalizma) → zabrana se postepeno ublažava i napušta.

Danas većina hrišćanskih crkava (katolička, pravoslavna, protestantske) ne smatra običnu bankarsku kamatu grijehom. Osuđuje se samo “predatorsko zelenašenje” (prekomjerne, kamate koje upropašćavaju čovjeka).

U islamu, zabrana je apsolutna, kategorična i nikada ublažena.

Kur'an eksplicitno zabranjuje ribu (sve vrste nepravednog uvećanja na zajam) u više ajeta.

Poslanik Muhamed u hadisima vrlo oštro osuđuje kamatašenje.

Današnje islamsko bankarstvo (sukuk, murabaha, mušaraka, itd.) radi na principu profit-šeringa ili odgođene prodaje umjesto kamate.

Budizam osuđuje prekomjerno, iskorištavačko zelenašenje – dakle ne kamatu kao takvu, već zloupotrebu: preterano visoke kamate, iskorišćavanje očaja zajmoprimca (npr. povećavanje kamate kad je čovek u nevolji), naplata duga na način koji ostavlja dužnika u bijedi, bez sredstava za život ili u ropstvo (u Budino vrijeme dešavalo se da se djeca oduzimaju zbog duga – to se osuđuje). Takvo ponašanje krši principe ahimse (ne-štetnosti), karune (saosećanja) i pravednog načina života (sammā-ājīva – izbjegavanje štetnih zanimanja).