Piše: Branko Nadin

U Crnoj Gori već godinama slušamo istu priču: nema dovoljno ljekara, nema dovoljno specijalista, liste čekanja su preduge. Pacijenti čekaju mjesecima na pregled, a sistem stalno objašnjava kako su kadrovski kapaciteti iscrpljeni.

A onda vidimo da dio tih istih stručnjaka bez problema pronalazi vrijeme za politiku.

Postavlja se jednostavno pitanje: ako nema dovoljno doktora da pregledaju pacijente, kako ima dovoljno doktora za partijske sastanke, skupštinske klupe i političke funkcije?

Ne radi se ovdje o pravu na političko djelovanje. To pravo pripada svakom građaninu. Ali medicina nije hobi. To je poziv koji traži potpunu posvećenost. Kao što politika, barem u teoriji, traži pun angažman.

Može li se zaista kvalitetno sjedjeti na dvije stolice? Ili uvijek jedna mora trpjeti?

Postati specijalista znači uložiti više od decenije rada i značajna sredstva poreskih obveznika. Kada takav kadar napusti ordinaciju ili se u njoj pojavljuje sporadično, sistem to osjeti odmah. Osjete to pacijenti koji čekaju. Osjete to kolege koje preuzimaju dodatni teret.

Ako već postoji hronični manjak medicinskog kadra, onda politički angažman ne može biti privatna stvar bez javnih posljedica.

Zato je legitimno tražiti jasna pravila:

– ili puna posvećenost medicini,

– ili mirovanje licence dok traje politički mandat.

Jer društvo koje ulaže u školovanje stručnjaka ima pravo da očekuje punu odgovornost.

Građani ne bi smjeli da trpe u dva reda – ni kao pacijenti, ni kao birači.

Na kraju se postavlja jedno veoma logično pitanje: da li smo dovoljno odgovorni kada sebi dozvoljavamo da se od odličnih stručnjaka u svojoj oblasti, proizvode loši političari? A možda i obratno. Od dobrih političara, loši stručnjaci – direktori po partijskoj zasluzi.