Piše: Branko Nadin

Čitao sam i gledao na televiziji, a onda sam se i lično, na licu mjesta, uvjerio da je to zaista tako. One mogu da rade što im je volja. Maze ih i paze, ne tjeraju ih i ne viču na njih, i bezrezervno ih obožavaju.

Neometano šetaju gradovima, leškare po ulicama, čak i na autoputevima, kao da su sigurne da im niko ne može nauditi. Stiče se utisak da ih je najmanje na livadama.

U našem društvu svete krave ne pasu po livadama – one sjede u foteljama. Ne muzu se, ali se redovno hrane pažnjom, ćutanjem i opravdanjima. Najčešće su glasne, često važne, a gotovo uvijek uvrijeđene čim im se neko približi s pitanjem.

Sveta krava se ne bira po znanju, radu ili rezultatima. Ona se proglašava. Kad jednom dobije taj status, sve dalje je ritual: ne smiješ da pitaš gdje su pare, zašto nema rezultata i dokle misli da ostane. Ako pitaš – ti si problem. Ako ćutiš – ti si patriota.

Svete krave imaju nevjerovatnu sposobnost da nikad nisu krive. Ako nešto ne valja, krivi su prethodni. Ako ne uspije, krivi su neprijatelji. Ako se ne radi, kriva je situacija. A situacija, gle čuda, traje koliko i njihov mandat.

Najzanimljivije je što se svete krave ne brane same. Njih brani krdo. Uvijek ima neko da objasni da „nije vrijeme“, da „ima prečih stvari“. I tako, od stalnog poređenja s gorim, ono što je prosječno postane sveto, a loše – prihvatljivo.

Problem sa svetim kravama nije što postoje, nego što im se klanjamo. Jer dok se one ne diraju, obični ljudi se stalno guraju, trpe i snalaze. A društvo koje više pazi da ne uvrijedi svete krave nego da zaštiti zdrav razum, na kraju ostane i bez jednog i bez drugog.

Jer krave, ma koliko svete bile, nikad nisu vukle društvo naprijed – samo su ga držale na mjestu.

Ako se kojim slučajem u ovoj priči neka krava prepoznala, moram da kažem da to nije do autora.