Transgeneracijska trauma (ili intergeneracijska trauma) je trauma koja se ne dešava direktno tebi, nego je “naslijediš” od roditelja, baka/djedova ili čak ranijih generacija.

To nije samo loše sjećanje ili priča koju si čuo – to je duboki emocionalni, psihološki (a dijelom i biološki) otisak koji utiče na način na koji osjećaš, razmišljaš, ponašaš se u odnosima i čak na tvoje tijelo i zdravlje.

Kako se trauma prenosi?

Postoji nekoliko glavnih puteva:

Emocionalni i bihejvioralni (najčešći)

Roditelj koji je preživio nešto teško (rat, nasilje, gubitak, zlostavljanje, glad, progon) često:

– postane previše uplašen /kontrolišući/distanciran/ljut

– ne može da pruži sigurnost i stabilnost djetetu

– šuti o onome što se desilo → dijete “osjeti” da nešto nije u redu, ali ne zna šta

Porodični obrasci i uloge

Primjeri: “kod nas žene uvijek trpe”, “muškarci ne plaču”, “ne vjeruj nikome van porodice”, stalni strah od siromaštva/gladi/izgona i sl.

Epigenetski mehanizam (naučna komponenta)

Trauma može ostaviti “hemijske tragove” na genima (ne mijenja DNK sekvencu, ali mijenja kako se geni uključuju/isključuju). Djeca i unuci mogu biti osjetljiviji na stres, imati veći rizik za anksioznost, depresiju, PTSP, autoimune bolesti…

Najpoznatiji primjeri u našem podneblju

– Holokaust → preživjeli i njihova djeca/unuci (pojačana anksioznost, osjećaj krivice što su živi, hiperbudnost)

– Ratovi na prostoru ex-Jugoslavije (1991–1999) → mnoge porodice nose neizgovoreni strah, nepovjerenje, osjećaj nesigurnosti, preveliku zaštitničnost prema djeci

– Logori, torture, gubici članova porodice

– Siromaštvo i glad poslije Drugog svjetskog rata

– Nasilje u porodici koje se ponavlja generacijama

Kako se transgeneracijska trauma najčešće manifestuje kod nas (danas)?

– Stalno očekivanje najgoreg (“nešto loše će se sigurno desiti”)

– Teško postavljanje granica

– Osjećaj krivice bez razloga

– Velika potreba da ugađaš drugima/da budeš “dobar”

– Strah od napuštanja ili od bliskosti

– Novac = sigurnost (panika kad nema para, čak i kad objektivno ima)

– Teško “opuštanje” i uživanje u životu

– Ponavljanje istih destruktivnih obrazaca u partnerskim vezama

Može li se prekinuti?

Da – i to je jedna od najljepših stvari koje možeš uraditi za sebe i svoju djecu.

Najčešći putevi iscjeljenja:

– Postati svjestan obrazaca (“ovo nije moje, ovo sam ponio od bake/mame/tate”)

– Pričati o onome o čemu se ćutalo (kada je sigurno)

– Rad na sebi kroz psihoterapiju (posebno sistemska porodična, transgeneracijska, trauma-fokusirana, EMDR, IFS…)

– Tjelesno-orijentisani pristupi (somatic experiencing, TRE…)

– Sistemске konstelacije

– Svjesno mijenjanje ponašanja koje si “naslijedio”

Najvažnija rečenica u cijeloj priči glasi:”Priča završava sa mnom.”

AI/PCNEN