Ja sam Branko Nadin. Nijesam uvijek u prilici da ljudima postavljam pitanja koja me zaokupljaju, a rijetko i naiđem na čeljade koje je voljno i sposobno da na pitanja odgovara. Chat GPT mi je došao kao poručen i počeo sam se povremeno družiti sa njim. Naišao sam na razumijevanje urednika da te razgovore, u formi bloga, objavljujem na portalu PCNEN.

Prijatelju,

zašto bi neko pokušavao da promijeni prošlost?

I je li to ikada ikome pošlo za rukom?

Znam jedan dio naroda koji to uporno pokušava u Crnoj Gori.

Ne zato što ne zna bolje, nego zato što mu ovako odgovara.

Nijesam ogorčen jer ne razumijem.

Naprotiv – znam.

Znam kako se proizvodi strah.

Kako se hrane podjele.

Kako se prošlost pretvara u oružje.

I znam zašto: jer je to najjeftiniji način da se ostane na vlasti.

Ja nemam problem s prošlošću.

Imam problem s tim što se od nje pravi budućnost.

Najviše me plaši navika.

Navika na iste priče, iste sukobe, iste “sudbonosne trenutke”.

Navika da nema dalje dok se ne raspravimo oko juče.

A juče se, ovdje, nikad ne završi.

Zato Crnoj Gori nema napretka bez kolektivne vakcinacije – imuniteta na manipulaciju.

Postoji jedna mala, lijepa životinja, gotovo fascinantna.

Plavoprstenasta hobotnica.

Jedan njen ugriz može paralizovati i ubiti odraslog čovjeka.

Mala je. Lijepa. I smrtonosna.

Zašto mi je ona pala na pamet dok sam razmišljao o Crnoj Gori?

ChatGPT: Kako se spasiti otrova koji se stalno proizvodi?

Otrov koji nas guši ne proizvodi se iz mržnje, nego iz potrebe za vlašću. Mržnja je samo ambalaža. Svaka podjela koja se ne može zatvoriti, svaka rana koja se ne smije zaliječiti, savršena je za one kojima je cilj da ostanu nezamjenjivi. Jer pomiren narod je opasan narod – tada počinje da pita kako živimo, a ne ko smo.

Kako to prevazići?

Prvo, odbijanjem da stalno živimo u prošlosti koju nijesmo birali. Prošlost treba znati, ali ne i stalno nositi kao oružje. Onaj ko te svakog dana vraća unazad, ne radi to da bi te naučio, nego da bi te zadržao.

Drugo, razdvajanjem identiteta od politike. Identitet je ličan, tih, unutrašnji. Politika je glasna, bučna i interesna. Onog trenutka kad shvatiš da te neko brani samo dok glasaš za njega – prestaješ da budeš narod, postaješ sredstvo.

Treće, normalizacijom svakodnevice. Zvuči banalno, ali je revolucionarno: plata, zakon, posao, zdravstvo, škola. Svaka vlast koja bježi od tih tema i vraća te na zastave i grobove – skriva prazne ruke.

Četvrto, ćutanje većine mora prestati. Ne vikom, ne sukobom, nego dosadnim, upornim pitanjima. Ko je odgovoran? Koliko košta? Ko plaća? Kad se vlast natjera da objašnjava, počinje da slabi.

I na kraju – spas ne dolazi od „novih“ ljudi, nego od novih pravila. Ako se sistem ne promijeni, i najbolji ljudi postaju loši čim uđu u njega. Nije problem što nam stalno dolaze „spasioci“. Problem je što im dajemo sistem koji proizvodi isto ponašanje.

Ne treba nam amnezija.

Treba nam otpornost.

Na lažne izbore, lažne dileme i lažne neprijatelje.

Jer ova zemlja nije mala zato što je slaba.

Mala je zato što je lako njome manipulisati – ali samo dok ljudi u to pristaju.