Većina djece u svijetu odrasta uz priču o čuvenom bradatom starcu koji tokom noći ostavlja poklone ispod jelke. Iako djeluje kao čista fantazija, psihologija pokazuje da djeca vjeruju u Djeda Mraza iz vrlo konkretnih razloga.

Ankete pokazuju da veliki broj roditelja aktivno podržava vjerovanje u Djeda Mraza, tako što pomažu djeci da pišu pisma, “šalju” ih na razne kreativne načine, organizuju iznenađenja, pa čak prave i male scenografije koje treba da dokažu da je Djeda Mraz bio u njihovom domu. Upravo ta uključenost odraslih igra ključnu ulogu, a psiholozi izdvajaju tri glavna razloga zašto je ovaj lik za djecu toliko “stvaran”:

Deca vjeruju u čuda kada odrasli održavaju iluziju

Djeca jesu otvorenija za fantastične priče od odraslih, ali to ne znači da će automatski povjerovati u sve što im se kaže. Kada nema “dokaza” u stvarnom svijetu, njihova vjera brzo blijedi.

Istraživanja pokazuju da priče o izmišljenim bićima, ako ih izgovori samo jedna osoba i bez dodatnih potvrda, rijetko ostavljaju dublji trag. Djeca mogu da saslušaju tu priču, ali će se u ponašanju brzo vratiti realnosti. Sa Djeda Mrazom je situacija drugačija: On ostavlja poklone, jede kolačiće, pojavljuju se tragovi cipela na podu, pisma dobijaju odgovor… Drugim riječima, priča se stalno “potkrepljuje”, pa dijete nema razlog da u nju sumnja.

Mašti je potrebna podrška

Kada više odraslih nezavisno jedni od drugih podržava istu priču, ona za dijete dobija na težini. U eksperimentima u kojima su djeci predstavljana izmišljena bića, mališani su više vjerovala da zaista postoje kada su istu priču ponavljale različite osobe, u različito vrijeme, uz konkretne “dokaze”.

Slično funkcioniše i mit o Djeda Mrazu. O njemu ne pričaju samo roditelji, već i vaspitači, vršnjaci, reklame, knjige, filmovi… Dijete dobija utisak da je riječ o opštepoznatoj činjenici, a ne o porodičnoj igri. Kada se priča ponavlja iz više izvora i uklapa u poznate obrasce prazničnih priča, mašta lako postane “činjenica”.

Djeca veruju jer vide da i odrasli “vjeruju”

Za djecu, ponašanje odraslih često znači više od samih riječi – a ako odrasli ulažu vrijeme, trud i novac u nešto, dijete zaključuje da to mora biti stvarno.

Praznični rituali su snažan signal: Ukrašavanje jelke, priprema poklona, dogovori “da se ne zaboravi Djeda Mraz”, pa čak i glumljenje iznenađenja kada se pokloni “niotkuda” pojave ispod jelke. Prema istraživanjima, djeca likove vezane za ovakve rituale smatraju stvarnijim nego mnoge druge likove koje nikada nisu vidjeli.

Kada roditelji ostavljaju poklone preko noći, odgovaraju na pisma ili priređuju iznenađenja “bez povoda”, dijete logično zaključuje da iza svega stoji neko treći. Po njihovoj logici, niko ne bi prolazio kroz toliki trud samo zbog priče. Tako Djeda Mraz postaje dio stvarnosti, a ne samo praznične tradicije, piše “RBK Trend”, prenosi RT Balkan.