Nova studija otkriva kako magnetsko polje Zemlje možda usmjerava čestice iz naše atmosfere direktno na Mjesečevu površinu, piše Science Alert,  prenosi Index.hr.

Naučnike je dugo zbunjivalo iznenađujuće obilje isparljivih elemenata, posebno azota, pronađeno u mjesečevom regolitu – finoj, stjenovitoj prašini koja prekriva površinu. Uzorci koje su donijeli astronauti misija Apolo pokrenuli su brojna pitanja o njihovu porijeklu.

Iako je solarni vjetar jedan od mogućih izvora tih materija, sam po sebi ne može objasniti zabilježene nivoe. Udarci sićušnih meteorita također doprinose promjenama na Mjesečevoj površini, ali ni to nije bilo dovoljno objašnjenje.

Naučnici su ranije pretpostavljali da je Zemljina atmosfera mogla biti izvor samo u davnoj prošlosti, prije nego što je naša planeta razvila svoje magnetsko polje. Vjerovalo se da bi to polje, jednom kad se formiralo, zarobilo većinu atmosferskih čestica i spriječilo njihov bijeg prema Mjesecu.

Međutim, nova studija, koju su sproveli astrofizičari sa Univerziteta u Ročesteru, dovodi u pitanje tu pretpostavku.

Proces funkcioniše tako da solarni vjetar izbacuje nabijene čestice iz gornjih slojeva atmosfere, koje zatim putuju duž linija magnetskog polja naše planete.

Zemljina magnetosfera nije savršena kugla, već je zbog stalnog pritiska solarnog vjetra oblikovana poput repa komete. Kada Mjesec na svojoj putanji prođe kroz taj magnetski rep, čestice iz Zemljine atmosfere talože se na njegovoj površini. Prethodne studije već su ukazale na sličan mehanizam koji bi mogao dostavljati kiseonik na Mjesec, stvarajući uslove za nastanak vode, pa čak i rđe.