Piše: Jovana MAROVIĆ

Crna Gora kao da je uhvaćena u nekoj vrsti evropskog delirijuma – pitajte premijera, taksistu, pa čak i petogodišnje dijete na ulici, i svi će vam, bez oklijevanja, reći da ćemo definitivno ući u EU 2028. godine. U stvarnosti, teško da je riječ o objektivnoj procjeni. Više je to kao igra dvostrukog blefa: sjedimo za pokeraškim stolom bez ijednog asa u ruci, a ponašamo se kao da ih sve držimo. Preko puta nas sjedi Evropska unija – savršeno svjesna naših karata, a ipak nam popušta kao da smo u poziciji da se cjenjkamo.

Ipak, iz razloga koje sam naveo u BiEPAG briefu „Od normi do buke: Zašto EU priča o reformama, ali podstiče pad na Balkanu“, ulazak Crne Gore u EU 2028. ili 2029. nije samo moguć – on je hitno potreban. Na nivou EU bilo je nekoliko pozitivnih signala: u posljednje vrijeme sve više se govori o izradi pristupnog ugovora tokom danskog predsjedavanja EU – ugovora koji bi, uz jasno definirane zaštitne klauzule, imao i korektivnu i podsticajnu funkciju. Nedavno je premijer Luksemburga Luc Frieden u Evropskom parlamentu rekao da EU treba da uspostavi kraći i jasniji vremenski okvir za zemlje kandidatkinje, te da bi odluka o pristupanju Crne Gore trebalo donijeti sljedeće godine. Slično tome, povjerenik za proširenje više puta je spomenuo potencijalni datum pristupanja – najvjerovatnije unutar mandata trenutne Evropske komisije – a slične poruke dolaze i od drugih institucija EU i zemalja članica.

Najopipljiviji znak napretka je crnogorska mapa puta za zatvaranje svih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. – plan koji je već podržala Evropska komisija. Naravno, to je veoma ambiciozno i realno ostvarivo samo uz brojne tranzicione periode u većini poglavlja. Otežavajući faktori uključuju političko raspoloženje u pojedinim evropskim prijestonicama i nepredvidivost nacionalnih procesa ratifikacije. Je li to izvodljivo? Ne znam – ali se još uvijek nadam.

Međutim, to nije prava poenta ove refleksije. Poenta je da dok god postoji i najmanja šansa da neka zemlja iz regiona uđe u Evropsku uniju, solidarnost mora biti prva riječ koja svima na Zapadnom Balkanu padne na pamet. Evo zašto.

Pitanje nedostatka regionalne solidarnosti prvi put sam pokrenula na desetoj godišnjici BiEPAG inicijative u Sarajevu u oktobru 2024. Kao jedina Crnogorka u prostoriji, pitala sam zašto samo spominjanje mogućnosti da Crna Gora uđe u EU izaziva gotovo automatski skepticizam, pa čak i ironiju. Priznajem, to je djelimično reakcija na nedosljednosti same EU – neispunjena obećanja, odsustvo jasne vizije i stalno stavljanje unutrašnjih reformi ispred proširenja. Međutim, moguće pristupanje Crne Gore takođe bi ućutkalo autokrate u regionu koji tvrde da je proširenje nemoguće, da je Brisel kriv za sve, i da nespremnost EU da integriše region opravdava njihove vlastite neuspjehe. Štaviše, ne treba zaboraviti da neki regionalni akteri aktivno destabilizuju crnogorsku političku scenu kroz saveznike unutar same vlade. Još više zabrinjava to što se ovaj nedostatak solidarnosti proteže izvan političkih elita i zahvata druge sfere – uključujući i samo civilno društvo.Vrijedi podsjetiti da su organizacije civilnog društva širom regiona često pokazivale solidarnost sa studentskim protestima u Beogradu kao svijetao primjer regionalnog građanskog duha. Javni protesti zbog sporazuma o rudarenju litijuma bili su još jedan primjer zajedničke svijesti i regionalne mobilizacije. Ovi primjeri pokazuju da solidarnost cvjeta kada je horizontalna i građanska po prirodi – ali ima tendenciju da nestane kada se razgovor okrene ka proširenju. Ne postoje negativne posljedice, niti politički troškovi koje bi članstvo Crne Gore u EU moglo imati za druge zemlje Zapadnog Balkana. Naprotiv – svi potencijalni efekti su pozitivni.

Pristupanje Crne Gore moglo bi vratiti kredibilitet proširenju EU, dokazujući da uslovljenost i dalje funkcioniše i da reforme, a ne retorika, donose rezultate. To bi stvorilo dugo očekivanu priču o uspjehu u regionu zaglavljenom u tranziciji, pokazujući da čak i male, reformski orijentisane države mogu postići opipljiv napredak. Dobro osmišljen nacrt pristupnog ugovora sa post-pristupnim mehanizmima mogao bi poslužiti kao model za ostatak Zapadnog Balkana. Crna Gora je bila prva zemlja koja je prošla revidirani, strožiji pristup EU – sa poglavljima o vladavini prava otvorenim na samom početku i držanim otvorenim do kraja; prva sa privremenim mjerilima i samo sa IBAR-om (Izvještaj o privremenim mjerilima); i jedina sa mapom puta za zatvaranje pregovaračkih poglavlja. To je čini idealnim poligonom za razvoj modela koji bi drugi mogli slijediti.

Članstvo bi takođe generisalo vrijedno prelivanje institucionalnog iskustva. Crnogorska administracija – kroz svoje post-pristupne mehanizme, upravljanje fondovima EU i učešće u zajedničkim politikama – stekla bi ekspertizu koju bi mogla podijeliti sa susjedima, jačajući njihove vlastite reformске kapacitete. Istovremeno, članica EU iz Zapadnog Balkana pružila bi regionu prijeko potreban glas unutar Unije, zagovarajući proširenje iznutra i održavajući regionalna pitanja vidljivim u Briselu – slično kao što je to svojevremeno radila Slovenija nakon svog pristupanja.

Geopolitički, članstvo Crne Gore poslalo bi snažan signal u vrijeme kada vanjski akteri nastavljaju da se takmiče za uticaj u regionu. To bi potvrdilo da usklađivanje sa vrijednostima i strateškim interesima EU donosi stvarne koristi, dok bi oslabilo narative koji opravdavaju autoritarizam pod izgovorom „strateške autonomije“. Ekonomski, jedna nova članica ubrzala bi integraciju u jedinstveno tržište, podstakla investicije i unaprijedila prekograničnu saradnju, stvarajući efekte talasa u cijelom regionu.

Konačno, i možda najvažnije, članstvo Crne Gore bi imalo simboličku i psihološku težinu. Dokazalo bi da pristupanje EU nije mit niti beskrajna čekaonica, već dostižan cilj. Sama ta poruka – da reforme i upornost još uvijek mogu dovesti do uspjeha – mogla bi probuditi optimizam, vratiti povjerenje u evropski projekat i inspirisati cijeli region da krene naprijed.

Na kraju, integracija bilo koje zemlje Zapadnog Balkana u EU znači jednog saveznika više unutar Unije – zagovornika demokratskih reformi, stabilnosti i zajedničkog prosperiteta. Logika solidarnosti je jednostavna: kada jedan od nas napreduje, cijeli region ima bolje šanse. Napredak Crne Gore nije prijetnja njenim susjedima; to je test da li ideja zajedničke evropske budućnosti za Zapadni Balkan još uvijek ima smisla.

Prevod je uradio PCNEN

Link na  verziju teksta na engleskom jeziku.

NAPOMENA: Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa European fund for the Balkans – predstavništvo Network of European Foundations

Stavovi iznešeni u ovom tekstu ne predstavljaju stavove redakcije portala PCNEN, što ne znači, nužno, da ne postoji podudarnost ili bliskost. Uredništvo PCNEN-a zadržava pravo da edituje komentare na tekst koji se postuju na portalu ili na PCNEN stranicama na društvenim mrežama Facebook i Twitter.