Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić je rekao za podgoričke Vijesti da mnogi koji prisustvuju komemoracijama, bilo da je riječ o Blajburgu, Zidanom Mostu ili nekom drugom mjestu, zapravo ne dolaze da izraze poštovanje prema žrtvama, već da žale zbog poraza.
“… Bio sam na jednom skupu u Zagrebu na kojem su učestvovali unuci bivših nacista. Oni putuju Evropom i govore o tome kako osuđuju djela svojih predaka. Žele znati gdje su im djedovi sahranjeni, ne da bi ih veličali, već da bi upozorili nove generacije na zločine nacizma. To se, nažalost, kod nas (u Hrvatskoj), pa ni u Crnoj Gori ni u Srbiji, nije desilo. Oni koji idu na komemoracije, bilo Blajburg, Zidani most ili druge, često ne dolaze da odaju počast žrtvama, već da tuguju za porazom”, rekao je on.
Klasić navodi da bi to u hrvatskom slučaju bila propast ustaške Nezavisne države Hrvatske (NDH), a u srpskom ili crnogorskom poraz četničkih snaga, dodajući da je to pokazatelj da nije došlo do “stvarnog suočavanja s prošlošću”.
“Biti hrvatski patriota nije isto što i biti ustaša, kao što ni biti srpski ili crnogorski patriota nije isto što i biti četnik. Četnici su najvećim dijelom rata sarađivali s okupatorima, italijanskim fašistima, njemačkim nacistima, pa čak i s NDH. Nejasno mi je kako su oni, koji su bili na platnom spisku fašista, postali nacionalni heroji. Sam način njihove smrti, iako tragičan, nije dovoljan da bi ih proglasili mučenicima”, rekao je Klasić.
Na pitanje da li se može reći da prisustvo ovakvim vrstama komemoracija zapravo služi reviziji istorije, Klasić odgovara da se to može “vrlo lako provjeriti”.
“Postavite pitanje Mandiću i ostalima: da li su četnici bili antifašisti ili saradnici fašista? Ako kažu da su bili antifašisti, neka navedu gdje su bili 1942, 1943, 1944, 1945. Na primjer, bitka na Neretvi, Kozari, ili 8. i 9. maj 1945. Jesu li protjerivali naciste ili su bježali s njima? Ako ne znaju odgovor, jasno je s kim su bili. A ako i dalje veličaju četničke činove i vojvode, nemamo o čemu da razgovaramo”, rekao je Klasić.
0 Comments