Piše: Duško VUKOVIĆ

Bio sam prilično iznenađen saznanjem da se Ministarstvo kulture i medija počelo baviti poslovima koji nijesu u njegovoj nadležnosti, iako nemam razloga da sumnjam u njihove dobre namjere. Pitao sam se ko im je pomogao u pisanju tih preporuka i kako su tako brzo reagovali.

Ministarstvo je, koristeći aktuelni tragični povod, željelo valjda da pomogne medijima pa je sročilo dokument koji je nazvalo “Preporuke za medije – izvještavanje o masovnim ubistvima”. U uvodnom dijelu, koji je jedini originalan, navedeno je da su “smjernice za etičko medijsko izveštavanje pripremljene (su) po uzoru na relevantne svjetske protokole ovog tipa”. Portal PCNEN je već otkrio da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvim relevantnim svjetskim protokolima, nego o preporukama koje je izradio Suicide Prevention Resource Center iz Oklahome (SAD). Preporuke našeg Ministarstva su, u stvari, prevod onih koje su objavljene na internet stranici pomenutog centra, pa se ovdje može govoriti o kršenju jedne od smjernica za načelo 11. Kodeksa novinara/ki Crne Gore (“Novinar/novinarka ne smije koristiti tuđi tekst, ideje i slike bez odgovarajućeg navođenja autora i izvora”), što onoga ko želi da poučava novinare baš i ne preporučuje.

No, da vidimo da li je uopšte ovom Ministarstvu trebalo da se na ovakav način pleka u ono što nije njegov posao, a to su profesionalni novinarski standardi i novinarska etika? Moje mišljenje je da to resorno ministarstvo niti je trebalo niti smjelo da radi na ovaj način, jer se pokušalo nametnuti kao arbitar u svarima koje se prvenstveno tiču novinarske profesije. Taj posao su dužni da urade relevantne nevladine organizacije koje se bave medijima, novinarska udruženja, kolektivna i inokosna samoregulatorna tijela, medijski istraživači, profesori novinarstva… Ministarstvo je moglo da inicira takvu raspravu, da okupi ljude i da iz takvog razgovora proizađu preporuke koje bi, kasnije, mogle biti integrisane u jedinstveni Kodeks novinara/ki Crne Gore.

U Crnoj Gori već postoji iskustvo takvog djelovanja, bez uplitanja resornog ministarstva. Nakon željezničke nesreće na Bioču, u izvještajima crnogorskih novinara bilo je dosta nesnalaženja i propusta. Uočavajući to, Institut za medije, u kome sam tada radio, organizovao je profesionalni razgovor na temu izvještavanja o nesrećama, a nakon toga i višednevnu obuku za novinare koji su željeli da se specijalizuju za tu vrstu izvještavanja. Tu obuku je vodio jedan od najiskusnijih američkih novinara, veteran koji je izvještavao sa ratišta u Vijetnamu. Kao rezultat te obuke su bile preporuke, od kojih su neke kasnije našle mjesta u smjernicama za načela novinarskog kodeksa.

U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za žurbom, a posebno ne za isticanjem resornog Ministarstva.