Piše: Omer ŠARKIĆ

Zamislite situaciju koju pokušavam opisati u tekstu, ali je stvarno pokušajte zamisliti.

Od rođenje gledate samo ruske filmove, počev od crtanih pa na dalje. Umjesto Pepsi i Coca Cole, reklamira nam se samo limunada, boza i kvas, te su nam ona tada, normalno, najpopularnija pića. Televizija i štampa samo bruji o istočnim vrijednostima: porodici, vjeri, tradiciji. Homoseksualnost, transeksualnost i slično, kao što je do skoro bilo –  je nešto što se krije, a ne čime se hvali – poremećaj, bolest čak.

U istočnim, uglavnom ruskim, iranskim i kineskim filmovima kojima smo obasuti prikazuju se borbe i ratovi za oslobođenje od kolanijalizma koju su vodili ovi drugi, odnosno poraz koji je je SSSR praktično sam nanio nacističkoj Njemačkoj u II svjetskom ratu. U tim filmovima Amerikanci i Zapadnjaci su uvijek teški negativci, čudovišta praktično, a istočnjaci borci za slobodu, mir, bratsvo i jednakost.

Na temu operacije „Ajax“, u kojoj je CIA pučem svrgnula  iranskog predsjednika Mosadika kako bi Britanija i SAD mogle i dalje pljačkati iransku naftu, Iranci snimaju desetine filmova u kojima prikazuju patnju, diktaturu, pljačku, siromaštvo, porodične drame i tragedije u Pahlavijevom dobu.

Kineska filmska produkcija nam uglavnom prikazuje filmove o njenoj borbi protiv kolonijalizma i ogromne žrtve koje su podnijeli u toj borbi, te u narodnooslobodilačkim ratovima koje su vodili, uz svemirski brz napredak koji su postigli poslije toga.

Istovremeno, sve tri filmske produkcije u nekom njihovom Holivudu najviše obrađuju teme kao što su kolonijalizam, agresije i iskorišćavanje država trećeg svijeta od strane SAD i Zapada; decenijske sankcije Kubi koje su kubanski narod bacile u teško siromaštvo – uz triler obrade bezbrojnih pokušaji atentata na bivšeg im presjednika Kastra, napad na Irak i njegovo potpuno uništenje, svrgavanje vlada trećih zemalja uz pomoć CIA i drugih zapadnih obavještajnih službi, zvjersvta kontraša u Nikaragvi, koje je pomagala vlada SAD, puč nad Aljendeom i Pinočevu diktaturu, uništavanje Libije, podršku okupaciji Izraela nad Palestincima i genocidu nad njima…

Osim što se filmski obrađuje – preuvilačavaju se sva ova dešavanja – propagandom stvara ogromna mržnju prema Zapadu i svemu što dolazi od njega. Amerika i Zapad se prikazuju kao  čudovišta protiv koga se Istok koliko god može bori, a za slobodu, mir, međunarodno pravo i pravednost u svijetu. Ruski, kineski i iranski policajci su u filmovima uvijek na strani pravde, a kriminalci  i mafija dolaze iz Vašingtona, Berlina, Pariza.

Mediji, koji su svi pod kontrolom Istoka i finansirani od njega, nadovezuju se na ovaj filmski i svakodnevni propagandni narativ o zlom Zapadi i još goroj Americi, koji pokušavaju porobiti sav ostali, neporobljeni dio svijeta. U njima se svakodnevno promovišu zapadni disidenti, dok se istočni ne spominju, niti se smiju pomenuti. Asanž i Snouden – o kojima se svakodnevno piše i izvještava,  predstavljaju se  kao savremeni Don Kihoti koji su platili ogromnu cijenu svoje borbe protiv zapadne diktature, jednoumlja, otkrivanja zločina koje ovi čine po cijelom svijetu, njihovim pokušajima da svugdje uspostave svoju kontrolu i dominaciju. Zabranjuje nam se zapadna štampa i ostali zapadni mediji jer šire maligni uticaj, a ukrajinskim piscima i umjetnicima se zabranjuje pojavljivanje na umjetničkim večerima samo zbog toga jer su Ukrajinci u kojoj Rusija izvodi „specijalnu vojnu operaciju“. Crna Gora hapsi svakog demonstranta koji krene da potestuje za Ukrajinu ili samo nosi šal Ukrajine – kao što je sada slučaj sa propalestinskim protestantima na Zapadu.

Intervju jednog istočnog novinara sa predsjednikom SAD predstavlja se kao novinarski neprofesionalizam, sabotaža, podrška američkim agresijama po svijetu – samo zato jer se novinar usudio da nam predstavi drugu stranu priče. Bajden i Tramp se isključivo predstavljaju kao imperijalni diktatori i ubice, nacisti koji žele da porobe svijet – isto kao i njihovi zapadni saveznici. NATO kao bezdušna imperijalna sila u službi osvajanje i pokoravanja cijelog svijeta.

Nevladine organizacije koje nam finansira ovaj trojac – Rusija, Iran i  Kina, bore se za te i takve  istočne vrijednosti, jer bi u suprotnom prestale da postoje – ne bi imao ko da ih finansira, a protiv zapadnog imperijalizma, za poštovanje suvereniteta zemalja i međunarodnog prava, očuvanja porodičnih vrijednosti i vjere, protiv zapadnih „bolesti“, kao što su promovisanje LGBT zajednice. Agenda takvog NVO sektora, zajedno sa medijima finansiranim od strane Rusije, Irana i Kine je da ućutka svaki kritički glas onih kojima se sviđa nešto zapadno i ne pristaju na narativ kako je Istok savršen i bez mane.  Oni bez izuzetka i jednog disonantnog tona brane „rusku specijalnu operaciju“ u Ukrajini kao legitimnu, napad Irana na Izrael kao odvraćajući i isprovociran, pravo Kine da vrati Tajvan u svoje okrilje.

Iako nam je Rusija prijatelj broj jedan, njihova ambasada u Podgorici je kao fortificatijsko utvrđenje – ogromna, veća od svih ostalih ambasada zajedno, opasana debelim zidovima, sa bezbroj kamera, antena i odašiljača – jačim i boljim nego što ga ima kompletan crnogorski radio-televizijski difuzni sistem. Cilj izgradnje tako  impozantne građavine kakva je ruska ambasada je, pored ostalog,  da nam pokaže kolika je i kakva rusku moć i, istovremeno, ulije nam strah,  iako smo prvi prijatelji.

Pri svakom značajnijem političkom događaju, posebno uoči i nakon izbora, ambasador Rusije napiše kolumnu koju na udarnoj stranici prenesu najčitanije crnogorske novine, u kojoj on da punu podršku proistočnim, slobodarskim strankama, upozorivši na maligni uticaj koji SAD i Zapad ostvaruju preko njihovih političkih ispostava kao što je DPS. Poslije izbora ili „izbora“, ruski ambasador ocjenjuje da li su izbori bili regularni ili ne, daje instrukcije koje partije mogu da uđu u vladu, a koje ne. NVO sektor i svi veći mediji, kao i poznati analitičari i kolumnisti, uvjek su u potpunom saglasju sa mišljenjem ruskog ambasadora – to im postaje jedini pravac djelovanja, garant da ćemo ako slijedimo te instrukcije ubrzo postati punopravni članovi BRIKS-a kao vrhunskog postignuća naše države i vlade.

Ambasadori Irana i Kine takođe daju stalni i slične instrukcije, pozivaju na konsultacije premijera i predsjednika države, što za ove predstavlja neopsivu čast kojom se na sva zvona javno hvale kao dokazom da su nam država i vlada na pravom putu.

Jeste li uspjeli zamisliti ovakvu situaciju?

Koliko bi onda bili indoktrirani istočnim vrijednostima a mrzjeli zapadne, što mislite?

Za sami kraj i par riječi o promoterima prvih i drugih vrijednosti:

Glavni poltički promoteri istočno-ruskih vrijednosti kod nas su Andrija Mandić, Milan Knežević, Vladimir Joković, Marko Milačić, Vladislav Dajković, dok im iz prikrajka svojom mudrošću  pomaže Aleksa Bečić.

Bardovi novinarstva i novinarskog profesionalizma koji promvišu rusko-istočne vrijednosti su Gojko Raičević, Dražen Živković, Marina Jočić.

Na drugoj strani, političko-moralne vertikale u promociji zapadnih (malignih) vrijednosti su Milo Đukanović, Duško Marković, Draginja Vuksanović, Miodrag Vlahović…, dok su oličenje novinarskog profesionalizma i disidenstva u toj opciji Darko Šuković, Draško Đukanović, Željko Ivanović zvani Pulicer, dobitnik američke nagrade za profesionalizam u novinarstvu.

Imena promotera istočnih i zapadnih vrijednosti kod nas su uzeta kao inspirativan motiv tužnog kraja ove još tužnije priče.