Karleuše

by | okt 28, 2024 | Blog | 0 comments

Piše: Predrag Miloradson Nikolić

Odrastao sam na pop kulturi osamdesetih prošlog vijeka. Kapiram da sam već započeo starost svoje mladosti. Ali vrijedim kao svjedok. Jedina živa insistucija ovdje je kafana. A jedina živa želja u kontinuitetu je odlazak u Ameriku. Tačnije USA. Potomak sam jednog koji se vratio da opet u Crnoj Gori započne. Tamo je zaradio dosta. Ovdje je započeo sa zarađenim sjajno. Prababa je imala sluškinje. Ovdje su mu sve zapalili. Otišao je drugi put ali u drugi dio Amerike – u Argentinu i umro od upale pluća. Prababa je poslije radila kao nadničarka.

Da poentiram – i dalje nam trebaju Amerike da bi ovdje nešto uradili. A kako to da da možeš u Amerikama a ne možeš ovdje?

Pojam ruralna kultura definišući folk je nepristojna. Vidimo šta je danas urbano. Moja baba nije voljela pop kulturu. Oliver Mandić koji se oblačio kao žena za nju je bio na nivou ignorisanja. Ali je voljela Branku Šćepanović. Lepa Brena joj je bila samo lijepa. Svojoj najljepšoj kravi je dala ime Brena iz najbolje namjere i berićeta, međutim ni jedna ikad se nije zvala Branka, a Branka se pjevala. E tu se postavlja granica. Poimanje kulture u ruralnom jamačno ne znači nemanje ukusa. Niti sistema vrijednosti. Sistem vrijednosti je dakako bio postavljen upravo u ruralnom području. Možda rigidan prema pop kulturi – ali zar to nije jedna lijepa borba? Lijepa borba generalno istog sistema vrijednosti koji ne nosi nemanje vrijednosti.

Razlika je odrastanje sa pop kulturom koje sam ja živio boreći se sa roditeljima zašto slušam U2, EKV, The Cure… zašto sam oduševljen sa Oliverom Mandićem i Bebi Dol, zašto nijesam komunista nego anarhista… To je pripadalo mojoj mladosti. Razlika je jer je odrastanje generacija od 1989. od kada su došli oni koji i dan danas u raznim oblicima čine devet desetina politike u Crnoj Gori zasnovano na ne pop kulturi – nego na nekulturi.

Nijesu ni veliki ostali imuni na šolde. One šporke. Pokojna Marina Tucaković je briljirala sa tekstovima s početka osamdesetih prošlog vijeka. Ali jeste pitanje kako je od „dodirni mi kolena“ došla do „volim ukus tvoga đona“.

I, da, nekada je postojala pop kultura. Sada postoji nekultura. Ako naslov teksta jednom pita Jovana Ćirilova, jednog eruditu, prestavljajući se kao zaštitnica jedne sexualne orjentacije – zašto on kao pripadnik te orjentacije ne stane iza? Samo joj je kao svjedok dramaturgije i Iva Andrića u stilu koji je opravdavao izraz Isidore Sekulić odgovorio na nivou osobe koja treba da se žali.

Ne nije ona ikona. Ona je samo jedan izraz nekulture kom je dato da to bude.

Moguće da je, opet pokojna, Slađana Milošević, kao Živko Nikolić muzike to opet tiho rekla – ona je showmen, a ne pjevačica. Kao Madonna. A složićemo se da je Slađana uz Josipu Lisac bila pop kultura.

Pop kultura je i u vulgarnom znala da bude temelj. U renesansi recimo. Preobražaj svakako. Ali nikada nije mogla da ima ukus njene xxxxx iz naslova!

Nazdravlje vam časne priganice i kolači – Marije Antoanete.

0 Comments

Submit a Comment