Članak u britanskom Gardijanu je upozorio da ono što predsjednik SAD Džo Bajden promoviše u vezi s palestinskom državom ne sadrži nikakvo spominjanje rezolucije 242, već se čini kao država poput bantustanskih teritorija u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda, ističući tri stvari koje moraju biti osnova za buduću državu.

U članku koji je napisao H. A. Hellyer, saradnik britanskog Kraljevskog instituta ujedinjenih službi (RUSI) i vanredni stipendista u Karnegievoj zadužbini za međunarodni mir (CEIP), skreće se pažnja na iznenađujuću najavu britanskog ministra vanjskih poslova Dejvida Kameruna o mogućnosti da Ujedinjeno Kraljevstvo prizna palestinsku državu prije završetka mirovnog procesa s Izraelom te da bi SAD mogle priznati palestinsku državu nakon rata u Gazi, prenosi Al Džazira.

Autor članka kaže da ovaj trend ka priznanju palestinske države – ako se zasniva na rezoluciji 242 koja se temelji na tome da je preduslov za mir povlačenje Izraela sa teritorija koje je okupirao 1967. godine – treba da ide u skladu sa drugim koracima poduzetim u tom smjeru, prije svega, Arapskom mirovnom inicijativom iz 2002. godine koju su prihvatile sve članice Lige i Organizacija islamske saradnje, a koju Izrael i dalje odbija.

Međutim, prema Hellyeru, u govoru američkog predsjednika o palestinskoj državi ne spominje se rezolucija 242, već se ono što on promoviše kao država slična bantustanskim teritorijama u Južnoj Africi za vrijeme aparthejda ili ruskim marionetskim teritorijama u istočnoj Ukrajini, tj. uopšte nije država.

Zbog navedenog, autor kaže da se nova palestinska država mora zasnivati ​​na tri stvari: zaustavljanju oduzimanja zemljišta silom, uklanjanju ekstremne desnice u Izraelu i sprovođenju prave reforme Palestinskog nacionalnog savjeta.

Ako se uspostavi palestinska država bez ove tri stvari, ni Palestinci, ni region, ni međunarodna zajednica to neće smatrati ispunjavanjem obaveza Izraela prema međunarodnom pravu, niti priznanjem težnji Palestinaca da uspostave državu, kako smatra autor, već bi ovaj korak bio legitimizacija okupacije, a to neće pomoći Izraelu niti njegovim saveznicima da dobiju podršku u regionu.

Napredak se, prema Hellyeru, zasniva na tri neizostavna stuba. Prvi je da rezolucija 242 bude temelj, ne samo za rješavanje palestinskog pitanja, već i za očuvanje principa odbacivanja sile kao sredstva za zauzimanje zemlje.

Međunarodna zajednica gleda šta Zapad radi u Izraelu i Palestini i to upoređuje sa onim što rade Rusija i Ukrajina. Ne možemo dozvoliti da nedosljednost bude preovlađujuće pravilo.

Drugo je preduzimanje stvarne reforme Palestinskog nacionalnog savjeta, zakonodavnog tijela Palestinske oslobodilačke organizacije, kako bi ono postalo odgovorno, unaprijedilo svoj demokratski karakter i bilo reprezentativnije.

I treće, izraelska ekstremna desnica u trenutnoj vladi mora biti uklonjena “kako bi garantovali da naše ponašanje odražava naše vrijednosti, pa stoga, Zapad mora raditi na marginalizaciji i izolaciji izraelskih političkih snaga koje rade na potkopavanju bezbjednosti naroda Izraela, kao i globalnih interesa u regionu”.