Mnogi vjeruju da je naš zaista veliki mozak ono što nas čini ljudima – no ima li tu još nešto? Oblik mozga, kao i oblici njegovih sastavnih djelova (režnjeva) takođe mogu biti važni.

Rezultati studije objavljene u časopisu Nature Ecology & Evolution pokazuju da nas način na koji su evoluirali različiti djelovi ljudskog mozga odvaja od naših srodnika primata. U određenom smislu, naši mozgovi nikada ne odrastu. Ovaj “sindrom Petra Pana” dijelimo sa samo još jednim primatom – neandertalcima.

Rezultati studije pružaju uvid u ono što nas čini ljudima, ali takođe dodatno sužavaju svaku razliku između nas samih i naših izumrlih rođaka neandertalaca.

Praćenje evolucije mozga

Mozak sisara ima četiri različita područja ili režnja, od kojih svaki ima posebne funkcije. Frontalni režanj povezan je s rasuđivanjem i apstraktnim mišljenjem, temporalni režanj s očuvanjem pamćenja, okcipitalni režanj s vidom, a parijetalni režanj pomaže u integraciji senzornih inputa.

Istraživali smo jesu li moždani režnjevi evoluirali nezavisno jedan o drugome ili je evolucijska promjena u bilo kojem režnju nužno povezana s promjenama u drugima, što bi bio dokaz kako je evolucija režnjeva “integrisana”.

Konkretno, željeli smo znati kako bi se ljudski mozgovi u tom pogledu mogli razlikovati od drugih primata.

Jedan od načina za odgovoriti na ovo pitanje je posmatranje kako su se različiti režnjevi mijenjali tokom vremena među različitim vrstama, uspoređivanje koliko je promjena oblika u svakom režnju u korelaciji s promjenom oblika kod drugih primata.

Alternativno, možemo mjeriti stepen do kojeg su moždani režnjevi međusobno integrisani kroz različite faze svog životnog ciklusa dok životinja raste.

Je li promjena oblika u jednom dijelu rastućeg mozga u korelaciji s promjenom u drugim djelovima? Isto može biti informativno jer se evolucijski koraci često mogu pratiti kroz razvoj životinje. Uobičajen primjer je kratka pojava škržnih proreza u ranim ljudskim embrijima, što odražava činjenicu da našu evoluciju možemo pratiti natrag do riba.

Koristili smo obje metode. Naša prva analiza uključivala je 3D modele mozga stotina živih i fosilnih primata (raznih majmuna, kao i ljudi i naših bliskih fosilnih srodnika). To nam je omogućilo mapiranje evolucije mozga tokom vremena.

Naš drugi skup digitalnih podataka o mozgu sastojao se od živih vrsta majmuna i ljudi u različitim fazama rasta, što nam je omogućilo da ucrtamo integraciju djelova mozga kod različitih vrsta kako sazrijevaju. Naši modeli mozga temeljeni su na CT snimcima lobanja. Virtualnim ispunjavanjem moždanih šupljina možemo dobiti dobru aproksimaciju oblika mozga.

Iznenađujući rezultat

Rezultati analiza bili su iznenađujući. Prateći promjene među desetinama vrsta primata tokom vremena, otkrili smo da ljudi imaju posebno visoke nivoe moždane integracije, osobito između tjemenog i frontalnog režnja.

No takođe smo otkrili kako pri tome nismo jedinstveni. Integracija između ovih režnjeva bila je jednako visoka i kod neandertalaca.

Posmatrajući promjene oblika tokom odrastanja, otkrili smo da je kod čovjekolikih majmuna, poput šimpanze, integracija između moždanih režnjeva usporediva s onom kod ljudi sve do adolescencije.

Neandertalci su bili sofisticirani ljudi

Što sve ovo znači? Rezultati pokazuju kako ono što nas razlikuje od ostalih primata nisu samo veći mozgovi. Evolucija različitih djelova našeg mozga dublje je integrirana i, za razliku od bilo kojeg drugog živućeg primata, isto zadržavamo do kraja odraslog života.

Veći kapacitet za učenje obično je povezan sa „juvenilnim” životnim fazama. Pretpostavljamo da je sindrom Petra Pana odigrao snažnu ulogu u evoluciji ljudske inteligencije.

Postoji još jedna važna implikacija. Sve je jasnije da su neandertalci, dugo karakterisani kao brutalni i tupavi, bili prilagodljivi, sposobni i sofisticirani ljudi.

Arheološki nalazi i dalje podržavaju njihov razvoj sofisticiranih tehnologija, od najranijih poznatih dokaza o struni, do proizvodnje katrana. Neandertalska umjetnost u pećinama pokazuje i to da su se prepuštali složenom simboličkom razmišljanju.

Mi i oni

Navedeni rezultati dodatno brišu svaku granicu između nas i njih. Uz to, mnogi su i dalje uvjereni da je neka urođena superiorna intelektualna kvaliteta nama ljudima dala konkurentsku prednost, dopuštajući nam da svoje “inferiorne” rođake potjeramo u izumiranje.

Mnogo je razloga zašto jedna grupa ljudi može dominirati ili čak iskorijeniti druge. Rani zapadnjački naučnici su nastojali identifikovati karakteristike lobanje povezane s njihovom vlastitom “većom inteligencijom” kako bi objasnili svjetsku dominaciju Evropljana. Naravno, sada znamo da oblik lobanje nema nikakve veze s tim.

Mi ljudi smo možda i sami bili opasno blizu izumiranja prije 70.000 godina.

Ako je tako, nije zato što nismo bili pametni. Da smo izumrli, možda bi se potomci neandertalaca danas češkali po glavi, pokušavajući shvatiti na koji način im je njihov “superiorni” mozak dao prednost. (Izvor: znanost.com.hr)