Bolje je izreći kratke direktne naredbe (kao što je: “Idi u svoju sobu”), koje dijete može lako razumjeti u svom stanju uznemirenosti. Najbolji način djelovanja je zapravo uopšte ne reći ništa. Na taj način nećete dodati gorivo vatri, otkrili su istraživači sa univerziteta u Konektikatu i Minestonim, Džems Grin i Majkl Potegal, prenosi geek.hr.

Oni su ušivali visoko osjetljive mikrofone unutar dječjih rukava i snimili više od 100 primjera plača i analizirao njihove fonetske kvalitete. Rezultati su objavljeni u časopisu Emotion u studiji pod nazivom „Vrištanje, deranje, cviljenje i plakanje: kategoričke i intenzitetne razlike u vokalnim izrazima ljutnje i tuge djece“.

Raščlanjivanjem različitih elemenata plača, otkrili su da se neke karakteristike pojavljuju zajedno. Na primjer, vrištanje, vikanje i udaranje bili su uobičajeni trio, kao što su i bacanje, guranje, plakanje, cviljenje i bacanje na pod. Istovremeno se javljaju emocije tuge i ljutnje. Analizirajući verbalni sadržaj, istraživači su takođe došli do zaključka da izlivi bijesa rijetko imaju smisla. U jednom zvučnom zapisu, trogodišnjak vrišti jer želi sjediti na čelu stola, ali sto je okrugao, što mu onemogućuje ispunjenje zahtjeva.