Intenzivna električna polja u grmljavinskim oblacima pobuđuju elektrone da imaju dovoljno energije za stvaranje onoga što je poznato kao “singletne delta molekula kiseonika”. Ti se molekuli i elektroni nakupljaju kako bi stvorili kratki korak visoke vodljivosti, koji intenzivno svijetli milioniti dio sekunde. Na kraju koraka, postoji stanka dok se nakupljanje događa ponovo, nakon čega slijedi još jedan svijetli, blještavi skok. Proces se ponavlja iznova i iznova, pojašnjava Lok.

Udari munje nastaju kad se grmljavinski oblaci s električnim potencijalom od miliona volti spoje s tlom. Između zemlje i neba tada poteče struja jačine u hiljadama ampera i s temperaturom od nekoliko desetaka hiljada stepeni, pojašnjava Lok. Fotografije munja isto tako otkrivaju mnoštvo detalja koji se ne vide golim okom.

Obično postoje četiri ili pet slabašnih ‘lidera’ koji dolaze iz oblaka. Oni su razgranati i kreću se nepravilnom, cik-cak putanjom prema zemlji. Prvi od tih ‘lidera’ koji stigne do Zemlje zapravo inicira udar munje. Ostali lideri se tada gase, piše Lok.

‘Lideri’ napreduju prema dolje iz oblaka u ‘koracima’ dugim oko 50 metara. Svaki korak osvijetli se na milioniti dio sekunde, ali onda nastane gotovo potpuni mrak. Nakon daljnjih 50 milionitih sekunde formira se još jedan korak, na kraju prethodnog koraka, ali prethodni koraci ostaju tamni.

Do munjevitih koraka dolazi kada se stvori dovoljno metastabilnih stanja za odvajanje značajnog broja elektrona. Tokom tamnog dijela koraka povećava se gustoća metastabilnih stanja i elektrona. Pobuđene molekule stvorene u prethodnim koracima formiraju stubac sve do oblaka. Cijeli stub je tada električki vodljiv, bez potrebe za električnim poljem i malom emisijom svjetlosti, piše Lok.