SAD i Europa su se okupile da podrže Kijev, ali pukotine u solidarnosti već postaju očite, kaže Hastings.

Rusija je napala i opustošila Ukrajinu bez i najmanje provokacije. Većina zemalja Sjevernoatlantskog pakta, predvođenih SAD, pridružuje se osudi agresije predsjednika Vladimira Putina, a neki daju vojnu pomoć, o čemu se prije dvije godine moglo samo sanjati.

Ipak, u Evropi nema ništa slično jedinstvu, a kamoli drugdje. Stare hladnoratovske sigurnosti, pomno pripremljeni planovi za stvaranje zajedničkog cilja u scenarijima sukoba između Sovjetskog Saveza i Zapada, više ne postoje, navodi američki medij.

Čini se da je Francuska opasno blizu izbora predsjednice Marine Le Pen, koja se otvoreno divila Putinu i prošle nedjelje pozvala na zbližavanje s Rusijom nakon završetka rata u Ukrajini. Idući u drugi krug izbora s predsjednikom Emanuelom Makronom, ona je navodno govorila o uklanjanju Francuske iz integrisane vojske NATO-a i odbija podržati tvrdnje Zapada o ruskim zločinima u Ukrajini, piše Blumbergov komentator.

Novoizabrani mađarski premijer Viktor Orban žestoko je kritičan prema vladi u Kijevu. Njemačka tvrdi da podupire akciju NATO-a, ali još nije pružila značajnu vojnu pomoć, i finansira Putinove ratne napore nastavljajući kupovati njegov gas i naftu, navodi autor dalje.

On upozorava i na druge zemlje koje ne osuđuju Putina. Tako za Izrael navodi da se „upadljivo distancira od NATO-a jer smatra da je njegov odbrambeni odnos s Rusijom previše važan da bi mogao rizikovati“. Navodi takođe da „Indija s entuzijazmom kupuje pojevtinjenu rusku energiju i odbija zauzeti stav uz Zapad, uprkos njenoj navodnoj privrženosti QUAD-u predvođenom SAD-om za sprječavanje Kine“.

Svijet je krenuo dugim putem, a ne u smjeru koji većina nas pozdravlja, od Strategije nacionalne bezbjednosti Bijele kuće iz 2002. godine. U tom vrhuncu posthladnoratovske oholosti, SAD su izjavile da postoji “jedan održiv model za nacionalni uspjeh: sloboda, demokratija i slobodno preduzetništvo”.

Ta je težnja bila vrijedna divljenja. Međutim, nakon toga smo otkrili da, iako je odgovarao onim društvima koja snažno napreduju od slobode, tehnologije, preduzetništva i liberalizma, apsolutno ne odgovara onima koji nemaju takve vještine ili odbacuju takve slobode, navodi autor dalje.

Ušli smo u eru globalnog nereda, multipolarnog svemira, što je bila norma za veći dio istorije prije Drugog svjetskog rata, ali je nestalo usred neprijateljske nuklearne stabilnosti koju je stvorio Hladni rat.

Danas se stari savezi kolebaju i stvaraju se nova partnerstva, na način manje predvidljiv, a time i opasniji nego ikad nakon Drugog svjetskog rata. Najveća promjena od raspada Sovjetskog Saveza je, naravno, pad priznate dominacije SAD-a, stoji u Blumbergovom tekstu.

„Štaviše, ostaje veliko pitanje hoće li se evropsko jedinstvo i snaga cilja održati dok se ukrajinski sukob odugovlači, a globalna energetska kriza i dalje traje. Putin na zapadna društva gleda s prezirom, jer nas smatra dekadentnim, za razliku od ruske muževnosti koja je tako živopisno prikazana u razaranju Čečenije, Sirije i sada Ukrajine“, tvrdi, između ostalog, autor ne baš optimističnog komentara u američkom Blumbergu, koji razmatra teme o kojima se na Zapadu inače nerado piše i govori.

Upravo suprotno, dominantan je medijski, ali i politički stav – o nikad većem jedinstvu tzv. kolektivnog Zapada i jedinstvenoj osudi Rusije od strane međunarodne zajednice – pri čemu se pod istom očito podrazumijeva samo taj isti kolektivni Zapad kao da „ostatak“ svijeta od sedam milijardi ljudi uopšte i ne postoji ili je jednostavno „manje vrijedan“, prenosi geopolitika.news.