Na posljednjem sastanku predstavnika parlamentarne većine 19. jula saopštio sam da smatram kako je rekonstrukcija postojeće Vlade optimalno rješenje, ali da nemam ništa protiv i da mi nećemo biti smetnja ako se ostali dogovore o izboru nove – samo moramo imati 41 poslanika koji to podržava, a činilo mi se da to nemamo ni izbliza.
Dva mjeseca kasnije reklo bi se da smo na korak od rekonstrukcije!?
Moram da pitam:
* Kako je sad rekonstukcija poželjna, a premijer prihvatljiv?
* U čemu smo izgubili dva mjeseca?
* Šta bi sa novim premijerom i odbacivanjem svake mogućnosti da pričamo o rekonstrukciji?
* Zašto se tako nemilosrdno troše i ljudi i ideje?
* Čemu je služilo međusobno vrijeđanje političkih subjekata i zašto se nastavlja?
Na kraju; jesmo li sigurni da imamo dogovor i je li pošteno da oni koji nijesu nipošto htjeli rekonstrukciju sada ucjenjuju rekonstrukcijom one koji su bili za nju?
Naravno da nije, ali biti pošten u politici nije pametno.
Naravno da nije ni pametno, ali se politički isplati.
Na duže staze, međutim, nepametna politika, donosi poraz. Nepametna ili glupa politika namijenjena je nepametnima i doći će glave očekivanjima i nadanjima normalnih i pristojnih ljudi.
I pored svega, radujem se potencijalnom dogovoru ali i očekujem da se međusobno uvažimo i u tišini sve stavimo na papir.
Za opšte dobro spreman sam da prihvatim sve samo unaprijed odbijam svaku ucjenu i poniženje – protiv toga se borim dvadeset godina.
Goran Danilović








0 Comments