Profesor Esad Bajtal: „Gaze nas i onda nas optužuju što se sjećamo prošlosti!“

Kad nema ničeg lijepog u sadašnjosti rado se okrećem sjećanju iz prošlih i lijepih vremena. Vremena u kom je bjelopoljska čaršija imala dušu.

Helem, Toma je bio šnajder i čaršijski mangup. Sašije on jednom gastabajteru pantalone a ovaj, prezadovoljan njima, pokloni Tomi ručni sahat. Sahat, na insanske oči izgledaše prelijepo i počeše čaršijski momci nagovarati majstora da im ga proda. Njegov najbolji drug Simo bio je najuporniji i poslije nekoliko dana Toma mu prodade sahat za stotinu njemačkih maraka.

Oduševljen izgledom sahata, Simo već poslije nekoliko dana pohita vozom za Beograd kako bi se pohvalio društvu u Studenjaku. Poslije desetak dana, Simo se vrati iz Beograda i pravac sa željezničke stanice kod Tome u radnju. Samo što uđe sa vrata zavika:

„Kako mi prodade batal sahat majstore?“

„Šta je bilo Simo, kako batal?“

„Lijepo. Ne radi tačno. Brza, ide naprijed.“

„A, gdje si bio i šta si radio sa njime?“

„Bio u Beograd, eto gdje sam bio, i nisam ništa radio?“

„E, pa, Simo, nisi ga smio nositi tamo, njemu ne odgovara beogradska hava.“

„Pa šta sad da radim sa njime, Toma?“

„Vidi nekog seljaka, kao što si i ti, i prodaj mu ga, eto šta.“

***

Esad Bajtal: „Bježati u prošlost ili budućnost, to je već kritika sadašnjeg vremena, a da ništa o njemu ne kažete!“