Mnogi negiraju njeno postojanje zbog nedostatka naučnih dokaza. Ipak, misterije rođenja i smrti, igra sa sviješću tokom sna, pa čak i obične misaone operacije poput mašte i pamćenja upućuju na postojanje vitalne sile koja postoji nezavisno od tijela.

Ipak, trenutna naučna paradigma ne prepoznaje spiritualnu dimenziju života. Rečeno nam je da smo samo rezultat interakcije ugljenika i nekih proteina, koji se poslije nekog vremena razlože i mi bespovratno odlazimo sa „ovog“ svijeta.

Šta je sa univerzumom? Nema značenje. Kada je sve u jednačinama, nema potrebe za postojanjem duše.

Međutim, biocentrizam – nova „teorija o svemu“ – izaziva tradicionalni materijalistički model stvarnosti na dvoboj.

U svim pravcima ta prevaziđena paradigma vodi ka neriješivim enigmama i idejama koje su o koncu potpuno iracionalne.

Međutim, znanje je uvertira u mudrost, pa ćemo uskoro vjerovatno i prikupiti neke činjenice.

Naravno, duhovni ljudi dušu posmatraju kroz empatiju, prije nego kroz naučni koncept. Oni će bez preispitivanja reći da je ona čovjekova suština, besmrtna i transcendentna iz materijalnog konteksta.

Međutim, kada naučnici govore o duši (ako to ikada i čine), obično navode njeno materijalno postojanje ili je tretiraju kao poetični sinonim za um.

Sve što znamo o duši, tako se može spoznati proučavanjem mozga. Iz njihove perspektive, neurologija je jedina grana medicine koja je relevantna za njeno razumijevanje.

Tradicionalno, nauka je „otpisala“ dušu kao objekat čovjekovog vjerovanja ili je smanjila na psihološki koncept koji oblikuje naše spoznavanje okruženja.

Termini „život“ i „smrt“ su ništa više od klasičnih koncepata „biološkog života“ i „biološke smrti“, što znači da ljudi (uključujući i najveće filozofe, duhovnike i umjetnike) nisu ništa više od prašine u našoj galaksiji.

Od čovjeka poslije smrti ne ostaje ništa.

Iako neurologija grabi krupnim koracima ka potpunom razumijevanju funkcionisanja mozga, subjektivna iskustva i razlog za njihovo postojanje ostaju misterija.

Problem duše leži upravo tu – u razumijevanju prirode identifikacije sa samim sobom.

Međutim, to nije samo problem biologije i psihologije, nego cijele Zapadne filozofije.

Trenutna pozicija velikog dijela svijeta je objektivnost i/ili naivni realizam, a ona počinje da pokazuje ogromne nedostatke.

Naravno, to neće iznenaditi neke filozofe koji razumiju Platona, Sokrata i Kanta, pa i Budu i druge spiritualne učitelje i pitaju se o vezi između univerzuma i čovjekovog uma.

Od nedavno, biocentrizam i druge naučne teorije takođe počinju da izazivaju staru fizičko – hemijsku paradigmu i postavljaju to staro pitanje: „Da li duša postoji?“.

Život i svjesnost su centralne tačke ovog novog pogleda na postojanje čovjeka, realnost i kosmos.

Iako se trenutna naučna paradigma zasniva na vjerovanju da svijet postoji nezavisno od objektivnog posmatrača, eksperimenti pokazuju suprotno.

Mislimo da je život samo aktivnost atoma i čestica koje se okreću, a zatim raspadaju u ništavilo.

Ali ako dodamo život u tu jednačinu, možemo objasniti neke od najvećih enigmi moderne nauke, uključujući princip neodređenosti i tako precizno postavljenih zakona koji rukovode univerzumom.

Razmislite, recimo, o čuvenom eksperimentu sa dva proreza.

Kada posmatrate čestice koje prolaze kroz otvore, one se ponašaju kao hici koji prolaze kroz jedan ili kroz drugi prorez.

Međutim, ako niko ne posmatra čestice, one se mogu ponašati kao talas i proći kroz oba otvora istovremeno.

Ovaj i drugi eksperimenti nam pokazuju kako neposmatrane čestice postoje samo u „talasima vjerovatnoće“, kako je to demonstrirao nobelovac Maks Born, davne 1926.

Postoje statistička predviđanja koja su zapravo sabiranje vjerovatnih ishoda. Ti ishodi još ne postoje, ali u umu mogu imati tačno trajanje i mjesto.

Eksperimenti su učinili vidljivim da je čak i znanje u umu naučnika dovoljno da promijeni vjerovatnoću u realnost.

Mnogi naučnici otpisuju posledice tih eksperimenata, jer do nedavno, ovakvo gledanje zavisno od posmatrača, vezivalo se isključivo za subatomski svijet.

Ipak, istraživanja ih opovrgavaju, jer je tim fizičara pokazao da se čudno kvantno ponašanje čestica sitnijih i od atoma prenosi i na veliki svijet u kom živimo.

Što je još važnije, ovo ima direktan uticaj na pitanje da li ljudi i druga živa stvorenja imaju dušu.

Kako je Kant iskazao prije više od 200 godina, sve što iskusimo – uključujući boje, osjećaje i predmete koje opažamo – su ništa više od predstava u našem umu.

Prostor i vrijeme su samo alatke kojima se um služi kako bi sklopio cjelovitu sliku.

Međutim, na radost idealista, i naučnici sada „kroz maglu“ prepoznaju da ta pravila čine postojanje po sebi mogućim.

Zaista, svi eksperimenti upućuju da predmeti postoje samo unutar realnih svojstava ako su posmatrana.

Rezultat ne opovrgava našu klasičnu intuiciju, ali upućuje da je dio uma – duša – besmrtna i postoji izvan prostora i vremena.

„Nada da postoji drugi život daje nam hrabrost da se susretnemo sa smrću i podnesemo smrt voljenih; mi smo dvostruko naoružani ako se borimo vjerom“, napisao je Vil Djurant, pisac Istorije svjetske civilizacije.

To znači da smo trostruko naoružani ako se borimo i naukom. (Izvor: B92)