Sedamdesetih godina prošlog vijeka bio je zaštitni znak „Hotela Sandžak“ i „Motela“ na staroj autobuskoj stanici. Kafanski sto i Nikšićko pivo bili su njegova hrana i dom. Nikada nije pričao o sebi.

Sasvim slučajno, prilikom jedne posjete Bijelom Polju, general Danilo Jauković je tražio da se sastane sa Dašom. Tek tada smo saznali za njegovu hrabrost i ratne podvige.

Od te posjete, zahvaljujući generalu, dobio je na korišćenje sobu u hotelu i hranu. Ipak, nikada nije prespavao u njoj, niti je pojeo zalogaj hrane u restoranu.

Poslije Drugog svjetskog rata i oslobođenja bio je visoki državni funkcioner, ali kada je uhvatio ženu sa partijskim drugom u ljubavnom zanosu sve je ostavio i postao beskućnik. Bio je krupne građe i pravilnih crta lica sa blagim plavim očima. Godinama je nosio isti kačket na glavi, kaput od mohera, sako i pantalone. Imao je dobru penziju i mogao je sebi priuštiti, ali…

Volio je da sjedi sam, ali kada ne bi bilo mjesta u kafani iskoristili bi priliku da ga učtivo zamolimo da nam dozvoli da mu pravimo društvo i sjednemo za njegov sto. Tada smo slobodno mogli razbiti čašu i zapjevati ne plašeći se reakcije narodne milicije. Dovoljno je bilo da Dašo odmahne rukom i zaviče:

„Sve đavo po đavolu! Sve đavo popio!“

Kako je stario, sve je manje razgovarao sa okolinom i kud god bi hodio samo bi zborio:

„Sve đavo po đavolu. Sve đavo popio. Popi Dašo, veseli se i u život po*eri se.“

***

Sve su prilike da će i građanski orijentisana Crna Gora poslije „oslobođenja“ početi da živi Dašovim životom. Aktuelna anticivilizacijska filozofija – smrt građaninu – živio narod, natjerat će nas da u glas počnemo vrištati:

„Sve đavo po đavolu! Sve đavo popio!“ Popi građanine, veseli se i u slobodu po*eri se!“

***

Slobodnoumna inteligencijo i civilizacijo – „Oduprise“, nema ti druge, ako nećeš da završiš kao naš dobri Dašo. Vidiš li da je – Sve đavo popio.